KRILA
Sumrak se tek poceo spustati niz planinske litice kao gladna zivotinja. Crveno vecernje nebo obasjalo je vlaznu ilovacu. Istog se trena u svakom biseru rose probudio sicusan plamen - milijardu zvijezda na ledini. Pomislio sam:
- Zato je, dakle, trava ispod rose najslada. Iako sam samo konj, hranio sam se zvijezdama!
Moje je tijelo vec posve smalaksalo. Bio sam na kraju snaga. Stajalo me mnogo napora da jos neko vrijeme drzim otvorene oci, bar tako dugo dok mi Gospodar iskopa odmoriste. Gusta i masna zemlja kotrljala se do mojih nozdrva. Osjetio sam njezin miris. Bio sam zadovoljan. Tu ce sada biti moje jasle i moja staja. Tu cu nasloniti glavu, tu cu zaustaviti srce i tu cu odmoriti kosti. Moj ce se nemirni duh napokon osloboditi ovoga umornog tijela.
Jama je vec bila duboka. Iz nje kao da je dopirala neka toplina, kao da je bila zagrijana nekom tajanstvenom vatrom. Ta toplina, ta vatra, dolazila je od Gospodara koji je u svom srcu udubio mjesto za mene. Naculio sam usi. Usporeni udarci lopate govorili su da je polako dovrsavao kopanje.
Lezao sam na tlu nedaleko od njegovih kola. Pomilovao sam pogledom svoju olinjalu kozu, istrosene grudi i mlohavo misicje.
Snaznim trzajem golih ruku Gospodar se izbacio iz jame. Dugo je gledao u daljinu gutajuci slinu, a onda se spustio u blato i polozio moju glavu na svoja koljena. U njegovim je ocima blistala ona ista nebeska vatra, onaj isti plamen koji je tinjao u rosi. Jedan mu je plamicak klizio niz lice i kapnuo na mene. Istovremeno, njegova je njezna ruka skupljala grivu na mom celu. Zario je grcevito prste u taj moj pramen.
Uslijedio je snazan zagrljaj. Potom se odvojio od mene i povukao nekoliko koraka unatrag. Dosao je trenutak. Zatvorio sam oci i otvorio srce.
Prasak je razvalio moje celo i vatra iz onih malih rosnih sunaca usla je u mene. Ponio sam je sa sobom.
Neka me sila snazno povukla iz tijela. Pogledao sam prema gore i spazio poznati lik koji mi se osmjehivao. Letio sam mu ususret. Tamo me cekao stari Bijelac. Kimnuo mi je u znak dobrodoslice i pruzio prekrasna krila kakva je i sam imao.
- Pripadaju onima koji su vjerovali u zivot. - rekao je.
Tada sam pod sobom spazio beskonacni crni bezdan od kojeg mi se zavrtjelo u glavi i bio bih se strovalio u njega da me nisu zadrzala krila.
Bijelac i ja poletjeli smo zajedno prema nekom cudesnom svjetlu koje je zracilo puninom snage, sjaja i topline. Pod tim svjetlom sve mrlje mog zivota postale su vidljive. Cak, stovise, ono ih je brisalo, sve moje nedostatke je uklonilo. Tog trena zastor je spao nad tajnom zivota i ja sam vidio stvarni poredak svega u prirodi. Vidio sam oceane, mora, i na moru brodove, a zatim veliko kopno, nepregledna brda i doline, i na njima gradove, ceste, aerodrome... Na cijeloj Zemlji vidio sam njegove tragove i shvatio tko je Gospodar i kome sam vjerovao.
Post je objavljen 09.03.2009. u 14:20 sati.