Bilo me strah doći na blog. Bilo mi je neugodno.
Opet sam otišla i nije me bilo 7 mjeseci.. pobjegla sam, možda? Ni sama se ne sjećam.
Čini mi se da je prošlo barem par godina od pisanja zadnjeg posta.
Htjela bih se vratiti, opet tu nešto pisati i piskarati.. Nema tu nekakvog posebnog razloga, jednostavno mi je ugodno u blogosferi.
Pa, u nedostatku inspiracije, prenosim vam dvije vijesti. Ako vam nije teško, pročitajte obje.
Nikad mi nije bilo jasno kako nekome može biti toliko ne-stalo do okoliša. Kako ljudi mogu biti takvi debili?
Pa, jebalo vas sve, koji vam je q?!
Svako malo bude nekakva vijest o istjecanju raznih loših, nezdravih stvari u okoliš.
Ili ona divota o zataškavanju sudara nuklearnih podmornica u Atlantiku. Na svu sreću, tada valjda ništa nije iscurilo, ali moglo je, i usprkos svima koji kažu da se najvjerojatnije ništa ne bi dogodilo, mislim da bi to morski svijet itekako osjetio.
Ne razumijem zašto je teško malo više novca uložiti u korisne stvari (npr. bolje osiguranje nafte i inih stvari na tankerima), a malo manje se truditi oko razvijanja atomskog naoružanja.
Ne shvaćam. Pa zar nije važniji život od uništavanja?
Neću se praviti da razumijem politiku i ta sva događanja u svijetu, ali.. nije li lakše uspostaviti mir bez prijetnji smrti? Odgovor mi se čini tako jednostavan.
Jesu li ljudi stvarno tako grozni i okrutni? Ne želim u to vjerovati.
Korektivno silovanje će od tebe napraviti pravu ženu.
Tko može biti tako primitivan da to kaže, a kamoli napravi?
Isuse.
Njima treba korekcija. I to velika.
Prioriteti su skroz pobrkani. Mir se ne postiže ratom. Sloboda se ne postiže ograničavanjem.
Koji je vrag s ovim svijetom?
Ne želim reći da sam ja savršena i da su moji prioriteti i ideali najbolji i savršeno posloženi.. naravno da nisu. Ali bar se trudim.
Još uvijek sam samo dijete i "odrasli" kažu da ja to još ni ne mogu razumjeti.
Možda ni ne mogu. Možda to ni ne želim razumjeti.