Jutros sam odlučio poći na banku (ne bi ju htio "reklamirati", a i druge su, manje-više, slične) podmirit nekakav dug, na zaključenoj rivolving kartici, u iznosu 3,19 kuna. Naime, u prošlom mjesecu sam zatvorio taj račun koji me je opterećivao stalnim mjesečnim naknadama, kamatama za dozvoljenu «posudbu», troškovima vođenja računa i još koje čega. Zatvaranjem računa i podmirivanjem svih do tada obveza, smatrao da više neću imati dodatnih obveza. No nije baš tako, banka je obračunala dug, prema objašnjenju službenice, radi se o nekakvim zaostalim kamatama, pa dug treba podmiriti. Jasno, platio sam - čisti račun, a novaca nema. Tko zna, možda će se banka sjetiti da sam im još što dužan, pa mi na dug obračunati kamate, pa na preostali dug još kamata, još naknada ……., stavit će me na crnu listu – ne valja se sa njima igrat.
Nisam očekivao da će banka išta oprostiti, pa i ne treba. Smeta me jedino što je učinjen trošak izrade i dostave obračuna mog duga, i gubljenje vremena mog dolaska u banku. Međutim, zar bi banke u nas mogle zarađivati na provizijama i naknadama oko 3 milijarde kuna da nema građana koji imaju više tekućih i rivolving kreditnih kartica, koji gimnasticiraju karticama tako da plaćanje obveza po jednoj kartici plaćaju drugom karticom ili čekovima, i tako u krug.
Naravno, ovom treba dodati povećanje prihoda banaka na 9,9 milijarde kuna u 2008.godini, ili povećanje za cca 16% prema prihodu iz 2007.g. Dakle, u vrijeme recesije, ukupna dobit banaka u prošloj godini povećana je za 13,3 %, odnosno sa 4 milijarde kuna u 2007.godini, ostvarena dobit u 2008.godini ostvarena dobit iznosi 4,7 milijardi kuna.
Zaista, u periodu gladi za sredstvima, za boljim životom, a pruža nam se ugoda - osjećaj da mogu kupiti što hoću, samo treba provući karticu, a i banke nam poručuju: «peglaj samo peglaj», ne bez razloga, bankama je gladno hrvatsko tržište «el dorado» za bogaćenje. Zato nije nikakvo čudo da PBZ zahvaljuje svojim radnicima sedmodnevnim izletom u Meksiku, uz ukupno 500 tisuća kuna nagrade.
Ako je novac roba (za neke nije), a jeste (učili nas: novac je ekvivalent uloženog rada), onda su banke na tržištu kao i svaka druga trgovačka firma koja nudi robu i usluge. Dakle, korisnici bankarskih usluga – potrošači, ostvarili su pravo na izbor, pravo potrošača da izaberu kojoj će banci dati povjerenje, ili im dati venu za ispijanje k…, jer u usporedbi sa ponudom uvjeta kreditiranja uočavaju se male (kozmetičke) razlike između banaka.
Potrošači – korisnici usluga banaka, u procesu tržišne reprodukcije, umjesto da su aktivni sudionici, oni (potrošači) su pasivni promatrači, da tako kažem, osuđeni su na monetarnu politiku HNB-a, mjerama(?) ekonomske politike Vlade RH i odluka banaka. Više vjerujemo provođenju monetarne politike koju provodi HNB, manje nalozima ili sugestijama Vlade, a svakako ne bankama, pa ni HPB-ci koja bi, ipak, najviše trebala poštivati ekonomsko stanje zemlje, a posebice kupovnu snagu građana i gospodarstva. Da su banke socijalno osjetljive ne bi, u vrijeme recesije, povećavale kamate, naknade i provizije, zabilježivši osjetnu dobit.
Dali je fer preporučiti: da se građani organiziraju u osnivanju potrošačko kreditne banke; sugerirati domicilnim gospodarstvenicima da uloženim sredstvima osnuju svoju banku, ili pak sugerirati domicilnim bankama da nude kredite sukladno ekonomskom stanju i kupovnoj snazi potrošača.
Post je objavljen 07.03.2009. u 19:49 sati.