Toliko toga je ostalo neizrečeno. Jednostavno je
ostalo visjeti u zraku poput odvratne, poderane,
smrdljive prnje koja visi s kolca zabijenog nasred
polja nekakvih nadanja. Planiranja. Ponekad požalim.
I poželim.
Zašto je vrijeme tako brzo proletjelo?
Zašto smo svi bili takvi kakvi smo bili?
“…kodeks kao temelj našeg povjerenja,
našeg prijateljstva gdje nema oproštenja…”
Potištenost?
Možda, a možda i ne. Zapravo, više ne znam.
Tako i mogu i – ne mogu.
Sama sebi se čudim i iščuđujem.
"...where do we go when we just don't know
and how do we relight the flame when it's
cold; why do we dream when our thoughts
mean nothing and when will we learn to control..."
¤¤¤
Vrlo smiješno mi je sve to danas. Zadnjih dana.
Zadnjih par tjedana. Žao mi je što sve emocije
vezane uz tu priču još na početku nisam srezala
u korijenu. Pa bih bila načisto sa svime time,
kao i s onim ne tako davnim događajem vezanim
za ono maleno stvorenje i onog naprasitog,
koščatog neandertalca. Ajme, kad se samo sjetim.
"...u mom oku samo hlad, u mom srcu samo
stud, inje i prašina, nisu čvorci pjevali dok je
iznad krovova svirala tišina..."
Ne, večeras nisam izašla van.
Zato i razmišljam o ovakvim glupostima.
A bespotrebno.
Ostajte jaki,
eMDe
Post je objavljen 07.03.2009. u 19:50 sati.