Znate li onaj filmski klišej kada ljudi ne znaju kako započeti razgovor, ili nemaju apsolutno što reći jedno drugome, pa pričaju o vremenu? Ma ispitujem gluposti, naravno da znate.
Nije da nemam što reći, ali nekako mi se vlastite misli čine nedohvatljivima. Sve je to tu, negdje, ali ja kao slijepac tapkam u mraku, ali i dalje hvatam samo zrak. Najlakše je okriviti drugoga za svoju muku, pa ću i ja tako. Ne, nije more krivo. Vrijeme me ubija.
Oduvijek je moje raspoloženje bilo povezano s vremenom. Sunčan dan savršen je motivator, jedini je problem u tome što on uvijek traje prekratko. Jer toliko toga ima za vidjeti, za učiniti, za doživjeti... A kada je tmurno (kao danas), sve mi je to tlaka. Tijelo kao da je od olova, a misli crne.
A ipak, jesen kao najtužnije godišnje doba volim. Jer tužno i tmurno ne izjednačavam. Tužno je na neki morbidan način lijepo. Meni. Ja sam čudakinja.
Post je objavljen 07.03.2009. u 17:03 sati.