Ne znam kako da nazovem to što mi se događa... Kao neki novi osjećaj... nešto što se ne može riječima opisati... Je li to ljubav?? Mislim da nije.... Ali zašto onda ne mogu prestati razmišljati o njemu? zašto mi fali svake sekunde? zašto ga ne želim nikad pustiti iz zagrljaja?? Čekam sljedeći dan da ga vidim... Pa sljedeći... i tako mi prolaze dani...
Kad ga vidim sretna sam... a kad nije pored mene svejedno sam sretna jer postoji... To je za mene posve novi osjećaj... Osmjeh mi ne silazi s lica... Mislim da ovaj blog nema toliko smisla kao na početku... Kao da se moj život promijenio... sad sam sretna... i više od ičeg volim svoje prijatelje... koji su uvijek uz mene... hvala vam... toliko puta vam hvala da ne znam kako da to pokažem.. ovaj, možda posljednji post posvećujem vama i toj posebnoj osobi koja me obuzela... Moj BaSsiSt... Shvatila sam koje su stvari u životu doista bitne... i što mi najviše znači... A to su moji prijatelji... nešto što nikad ne želim izgubiti... to je najveća vrijednost mog života... njihov me osmijeh usrećuje, njihove suze rastužuju... Možete se promijeniti koliko god hoćete... Nikad vas neću napustiti... Ponavljam da ovaj post posvećujem njima... Bassistu i mojim prijateljima koje volim više od života...
Zauvijek vas voli, vaša, ××DjEvOjKa BeZ iMeNa××
Post je objavljen 06.03.2009. u 22:27 sati.