(Pričica u nastavcima, 9. dio)
Bila je zadnja subota svibnja. Do danas nisam zaboravio zbivanja poslijepodneva i večeri tog dana i ne vjerujem da ću ikada. Iskoristio sam cijelo poslijepodne da se smireno pripremim za večer od koje sam mnogo očekivao.
Sat i pol vremena prije početka koncerta, Draško je pozvonio na moja vrata i vidljivo ožalošćen rekao da mu je iskrsnuo neki problem kojeg hitno mora riješiti. Zamolio me da se u njegovo ime ispričam Lidiji i predao mi svoju ulaznicu, kako bih je ja mogao ponuditi nekome, kome će ista eventualno zatrebati.
Kroz otvoreno prozorsko okno moje sobe, gledao sam dragog prijatelja kako ulazi u svoj mali automobil, uključuje motor i iz uličice u kojoj sam stanovao skreće u jednu od prometnijih ulica. Skrenuvši, naglo je ubrzavao i pretičući druga vozila hitao prema zapadnom izlazu iz grada.
Meni je preostao gradski prijevoz, jer roditelji su naš auto tog dana koristili za odlazak na izlet s prijateljima, no imao sam još dovoljno vremena, tako da moj odlazak i pravovremeni dolazak na koncert nisu bili upitni.
Svježe obrijan, namirisan, počešljan i sasvim pristojno odjeven; prepun čežnja i nada, izašao sam iz stana i zgrade, te krenuo mojom uličicom prema tramvajskoj stanici. S osmijehom koji mi nije silazio s usana, gledao sam raznobojne i mirisne cvjetove ruža kako se naginju preko ograda vrtova. Pogledavao sam kosove i vrapce koji su se glasali u bujno razlistalim krošnjama lipa i breza i prelijetali s grane na granu. Čuo sam zujanje krilaca raznih bubica što su letjele zrakom. Sve mi je to bilo tako drago, kao i danas, ali te posebne večeri bio je neki osobit naboj u meni. Smiješio sam se svakom prolazniku, svakom psu i mački...Imao sam u sebi prekrasne ljubavi za sva bića, sve stvari i sve pojave ovoga svijeta.
Ušao sam i izašao iz tramvaja, a da to gotovo nisam ni primijetio. Desetak tramvajskih stanica izredalo se kao u nekom kratkotrajnom vrtlogu iz kojega izronih i nađoh se pred lijepo osvijetljenim ulazom u koncertnu dvoranu.
Ljudi oko mene čekali su nestrpljivo znak za početak ulaska, a ja sam gledao na sve strane oko sebe, ne bih li možda zapazio nekoga kome je potrebna ulaznica. No, takvih nije bilo te sam zato djevojkama koje su otkidale kupone pružio i tu svoju ulaznicu viška, a one propisno obaviše svoju zadaću te ja mirno sjedoh do praznog Draškovog sjedala broj sedam u dvadeset i trećem redu.
Post je objavljen 06.03.2009. u 19:47 sati.