Kad ostanem sama s tišinom i sve što cujem je svoje vlastito guranje jednog po jednog zrna kukuruza u usta ne znam kako bih se izrazila.
Pratile su me mučne priče i zazidano nebo, morbidno crveni oblaci, trome ptice polomljenih krila pa sam se nekao uspijela iskopati iz boleštine i preći u lunaland gdje nema gravitacije, kiša ne pada nikad, sve ostaje u nekom nevidljivom sloju atmosfere, možeš reći što hoćeš kome hoćeš i pustit da riječi odlete, možeš čuti sve što netko treba reći i smijati se na sve, plakati kad boleština ponovno potraži put do tvojih rebara i povlačeći tvoje obraze ponovno od tebe pokuša napraviti rupu u žutoj zemlji mrava
Trebala bih napisati dramu, i toliko imam malih scena u glavi, toliko da mi postaje preteško ih povezati na papiru a kamoli u glavi. Kako da se zove; Stolovi na drugim krajevim svijeta.. ?Mozda bih se trebala prisiliti staviti rečenice jednu ispod druge pa pročitat i vezat glasom nespojive trenutke koji su u realnosti vremenom nimalo odvojeni.
Trebala bih čitati drame, gledati predstave, gledati filmove, tražiti visine, Indiju, Jezične vježbe..
Pa teatar apsurda najposjećeniji u mojoj glavi i najvoljeniji
Iako je nimalo kvalitetan
Pljunut ću te ako dođeš tražiti svoj ego pod mojom suknjom jer mi ih je dosta više,
pijanaca koji tvrde da to nisu gledajući te u oči izbuljeni do bola
hoćeš mi posložit zvijezde na bicikl? Ha?
Jednu želim na zadnjem kotaču s lijeve strane, one strane koja gleda na ono dvorište puno prljave djece puštene da jedu bijedu iz blata, svoju braću, svoje pse.
A mi ih puštamo da čuče u mraku i pipkaju okolo kao slijepci
Mhmm
Ma baš si super. Voziš prebrzo. Psuješ presporo. Dišeš prekasno za mene
..edit°°
ljudi bez obraza mi razvlace smijeh na usnama
Post je objavljen 06.03.2009. u 17:55 sati.