Iz propovijedi biskupa Valentina Pozaića, na blagdan Majke Božje Lurdske u Zagrebu
«Slavili smo u prosincu 2008. šezdeset godina Povelje ljudskih prava. I zaboravili – i na pojedinca i na narod. Programeri kaosa i zla, i njihovi sateliti, kao da bi rado od cijele Lijepe Naše napravili jedan poligon: gdje bi oni moćni tuđinci bez savjesti, bez obzira na ljudska prava, bez obzira na povijest, bez obzira na stoljetni dijakronični identitet, gdje bi mogli propisanim batinama napucavati male Hrvate, s jednog kraja na drugi, po svojim prohtjevima! Počelo je vrlo jednostavno, vrlo bezazleno, tzv. value free science – znanost bez vrednota, i dosljedno bez morala kao : čovjek je nerazumno biće, on ne zna što je to izbor, što je to sloboda, što je to odgovornost – pred Bogom i pred ljudima. I propade sve, i izvrsnost i čestitost, i poštenje; škola je igra, nema pravila, zahtjeva, osim u sportu. Ako nam se ne uči, izađemo na ulicu, kupimo diplomu. Važno da smo popularni. Ubrzo je nastupila druga faza: value free society – društvo bez vrednota, bez morala. I otvraju se vrata svim bezumnostima. Pravo na sve ima samo Sodoma i Gomora. Logično slijedi: value free politics. Kao da je od umijeća mogućega postala umijeće nemoralnoga.
Najvažniji životni stav je onaj podanički, puzajući – pred zlatnim teletom.
Vapaj djetinji, od prije sto godina, odjekuje i danas:
'Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše
Za volju ne znam kome, žir u uzama.
(A. G. Matoš, 1909.)
U Saboru se složili svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni, da osude istinu i Isusa
U onim bolnim i slavnim danima hrvanja za Dom i Domovinu uvjeravali su nas da je vrhovno tijelo u RH Hrvatski državni sabor. A iznad njega samo – Bog. Sada, pokušava nas uvjeriti da je Sabor kazalište lutaka, nestašna ponašanja, košara pognutih glava, na priliku Centralnog komiteta. Kao da se ponavljaju biblijska vremena kad su se jedan pomirili stari neprijatelji Herod i Pilat, samo da bi u onaj dan osudili Istinu, Isusa. Složili su se svi: i crni i crveni, i žuti i zeleni. Usvojen je protuustavni, protunacionalni diskriminacijski zakon diskriminacijskim putem. Jesu li u Sabor izabrani samo de.de.o katolici – za potrebe popisa; de-korativni katolici – za prve svečane klupe; o-zebli katolici – nemoćni da podignu javno glas za istinu, za čovjeka, za Boga?
Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)
U Saboru – lava ni jednoga. Samo jedna – lavica. (o.p. Marijana Petir)
Običnom normalnom vjerniku jasno je, u skladu s Evanđeljem: sve što ste učinili u Saboru, u Vladi, u Gradu – meni ste učinili! I sve ono što niste učinili, što ste prešutjeli, meni ste prešutjeli (Mt. 2, 40).
U protunarodnom zločinačkom komunističkom režimu sudilo se zbog verbalnog delikta. Sada se otvaraju novi horizonti gdje će biti moguć mentalni delikt: posjedovanje krive predodžbe o krivim skupinama. Novi će stari udbaši naći načina da otkriju i saznaju tko to ima i koje, koje krive predodžbe u mislima, i to će biti mentalni delikt; a delikt podliježe sudu i kaznenom progonu. Zločinački komunistički režim – ili kako ga danas vole bezazleno nazivati 'antifašizam' – urušio se. Diktatura proletarijata – caruje. Sjećaš li se Ti, Gospo Lourdska: branitelji su pošli da brane Dom i Domovinu, s križem i krunicom o vratu, dok su oni kod kuće, u crkvama, na javnim trgovima, molili s krunicom i križem u ruci – i na koljenima. Svi zajedno su izvojevali pobjedu, ostvarili slobodu. A sada, živimo li doista u besramnim vremenima: one kojima dugujemo ponos i slobodu ne želimo pokopati časno i dostojno; istodobno ispovijedamo da je to sveto djelo milosrđa (KKC 2447)!
Gospe Lourdska, na njivi Gospodnjoj posijano je plemenito sjeme, ali je ubačen i kukolj. U ovome narodu živi rod pravednog Abela, a i abelovaca: onih što žive i stvaraju kulturu dobra i ponosa; u ovome narodu živi i rod bratoubojice Kaina, i kainovaca; onih što šire nekulturu mržnje, sramoćenja, zla; generatori mržnje govore o govoru mržnju. Na Božić ratne 1941. godine, kada se cijelim svijetom širila mučna tjeskoba krvoprolića, blaženi je Alojzije Stepinac hrabrio vjernike: ovako vjeran kršćanin znade da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strjepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina koji ne bi mogao kazniti…
Post je objavljen 05.03.2009. u 18:51 sati.