Marketing
Sjećanje na nepravdu
„Lupi petama, reci sve za Hrvatsku“-pjevaju Prljavci s radija baš u trenutku kada sam poklopio telefonsku slušalicu, nakon razgovora s ocem mog nekadašnje prijatelja Tihomira. On je bio prvi basista u mom prvom bandu, mršav i sitnije građe, ljubitelj glazbe i Slavonije. Život ga je nekako pred rat odnio u Osijek gdje je živio sa suprugom i malim sinom, uključio se u obranu grada, bio čak i u Vukovaru, obnašao je neke značajne funkcije u Elektri za vrijeme rata. Ubijen je rafalom u nekom osječkom kafiću (u kojeg je svratio na piće prije dolaska kući). Ondje je po posjetiteljima pucao hrvatski branitelj kojemu su, kako kažu, nije svidio izbor glazbe školaraca koji su ondje obilježavali maturu ili već nešto slično. Eto tako je glupo poginuo Tihomir kojeg ću pamtiti po blagom karakteru, dobrodušnosti, ovisnosti o cigaretama i našim prvim školskim djevojkama i zafrkanciji. On je bio jedan od onih ljudi za koje bar ja mogu reći „da ni mrava ne bi zgazio“. Njegovi roditelji, kojima je kasnije preminuo mlađi sin Zvonimir (kojeg sam također dobro poznavao i koji je bio isto dobrodušna glazbeničko-sportska duša), počekom svog zajedničkog života imali su i još jednu tragediju, naime njihova djevojčica se ugušila jedući trešnje. Gotovo je nevjerojatno što su ti ljudi proživjeli i pretrpjeli i kakav to Križ nose, sada već ostarjeli i oboljeli. Ovih dana primio sam poruku da bi željeli porazgovarati sa mnom, da bi smo vidjeli da li bi mogli nakon svih ovih godina mogli istjerati sudsku pravdu, odnosno poništiti nepravdu. Osječki suci tih ranih 90,-tih procijenili su da roditelji ne trebaju dobiti nikakvu odštetu i da praktički nisu roditelji poginulog branitelja. Pitam se pa što su onda i kakva je to pravda svih ovih godina kod nas? Ti „mali“ tako ranjeni ljudi, dakako nemaju novaca za sudovanja i parnice, ali bi željeli, još za života, doživjeti satisfakciju da se prizna da je Tihomir bio branitelj i da je on što kažu ljudi „ubijen na pravdi Boga“ i da za ništa nije kriv. Pojam kolateralne žrtve (ma što god to značilo) u ovom slučaju se ogleda u najstrašnijoj varijanti. Spremam se na razgovor s Tihomirovim ocem, i znam da ćemo preturati po lijepim uspomenama moga djetinjstva. Koliko puta sam se igrao s Tihomirom u njihovom dvorištu? Koliko puta sam morao jesti kod njih (barem kruha i pekmeza) i osjetiti ljubav brižnih roditelja, blagost Tihomirove majke i uvijek odmjerene i kulturne riječi Tihomirovog oca (koji je oduvijek slovio za razboritog i dostojanstvenog).
Pitam se što mi to Bog poručuje ovim događajem? Upravo ovih dana ponovno sam doživio nepravdu u okružju u kojem radim, baš na temu rata i prošlosti. Bio sam jako ljut i preispitivao sebe i svoje nekadašnje odluke. Zašto tada nisam postupio drugačije kada su u pitanju neke osobe? One sada ističu samo sebe i svoje zasluge (a bili su manji od makova zrna kada bi im se prostrle činjenice koje im ne idu u korist), a druge zaboravljaju. Mimikrija, metamorfoza, kameleonstvo nekih osoba nema kraja niti u današnje vrijeme koje im je čak po mnogo čemu i idealno.. Neki su se itekako okoristili na nevolji drugih, uzurpirali im primjerice i imovinu i pod geslom da to čine u ime Boga, prodali dušu vragu. Ispada da se meni dobro vratilo omalovažavanjem i podcjenjivanjem. Ja mislim da to nije tako. Neće me takvi pokolebati, jer ja znam što želim i što ću učiniti i ne gubim vjeru niti u sebe niti u ono što vjerujem. Da mi trebaju platiti za ono što sam za njih učinio, ne bi imali dovoljno novca. To oni ne znaju, ali ne trebaju niti znati. Moja je savjest čista, a njihova, ja mislim, ne.
Za kraj zašto ova fotografija? Rijeke nas samim svojim postojanjem podsjećaju na prolaznost, a mi nikako da to shvatimo. Opet su mi snovi donijeli naplavine, podignute s dna i izbacili ih na obalu ondje gdje rijeka zavija. Baš ondje gdje smo nekad kao djeca išli u ribolov i nismo znali što nas čeka.
Post je objavljen 04.03.2009. u 14:20 sati.