Vidiš, Peter, ne boj se. Ima više nego dovoljno toga što trebaš napraviti dok čekaš pod križem, a da ne osjetiš da si zapao u beskorisno mirovanje. Najprije trebaš vježbati kajanje u molitvi koristeći se onom molitvom koje tebi najbolje odgovara i koje te drži u blagom pokušavanju obraćanja i otvaranja srca Bogu. Drugo, možeš taj posao nastaviti i izvan molitve, pogotovo kad naučiš obraćati se Bogu preko svoga bližnjega u nevolji, i konačno treće, pokušaj organizirati svoj dnevni život da postane savršena podloga za neprekidnu molitvu i da uspostaviš ravnotežu između vremena za molitvu, vremena za odmor i vremena za rad u savršenom skladu, pazeći da umjerenost uvijek drži tvoj ponos unutar granica.
I konačno, kad tako učiniš sve najbolje što možeš, i Bog će početi činiti ono najbolje, dopustit će da sve što je pod utjecajem njegove ljubavi bude očišćeno krštenjem u vatri. Ta će vatra prvo očistiti tebe da počneš svijetliti vatrom koju ćeš onda počet predavati drugima. Sve je to askeza srca, to je srž svake autentične duhovnosti. No nikad ne zaboravi - gdje god da počneš svoj duhovni život, uvijek ćeš završiti na podnožju križa gdje moraš naučiti čekati."
"Mislim da je to ono najteže", rekao sam.
"Znam da ti je teško jer je i meni to bilo teško. Svima nam je teško. A znaš li zašto? Znaš li zašto svi mrzimo čekati bilo što? Mrzimo čekati neko pismo, telefonski poziv, autobus ili tramvaj, avion ili bilo što drugo. Mrzimo čekanje jer to znači da nemamo sve pod kontrolom, a mi volimo kontrolirati svoj život, pa i živote drugih ljudi samo ako nam daju priliku. Ponos je to u nama, ponos koji je korijen svakog grijeha.
To što ti govorim ne tiče se samo tebe, Peter. Tiče se to svakoga od nas. Kad si ostavljen da čekaš u podnožju križa, naučiš se strpljivosti, naučiš to na težak način. Bojim se da je to jedini način na koji možemo naučiti biti strpljivi, vježbati strpljivost, ne samo danima nego i mjesecima pa i godinama.
To je tu, u podnožju križa gdje konačno naučimo znojiti se krvlju i prolijevati suze, postojati kad više nemamo ništa pod kontrolom. Došlo je vrijeme kada ne možemo ništa učiniti, čak ni moliti, ne možemo ni ukloniti napasti koje kao da nas preplavljuju jače ni ikad, da ne govorim o rastresenostima koje nas neprekidno prate. Tu, kroz dulje vrijeme stječemo iskustvo svoje krajnje bespomoćnosti kad nam izgleda da je naš cijeli život u ruševinama. To je mjesto gdje se bolno i konačno nauči poniznost; poniznost da shvatimo da sami ne možemo apsolutno ništa. Uvjereni smo da tu istinu poznajemo od početka svoga duhovnog puta - no to znamo samo u našim glavama, ali to mora naučiti svaka žilica našeg bića, i ta je stvarnost konačna smrt našeg ponosa koji nas je sve do tada vodio. Sad smo konačno otvoreni, potpunije no ikada Bogu koji će, kad on to izabere, početi graditi svoj dom u nama da vlada tamo gdje je dosad vladao 'stari čovjek'.
David Torkington, "Prorok"
Post je objavljen 04.03.2009. u 10:00 sati.