Pregled posta

Tomislav Čadež: Pjesme II

U žutim i crnim najkicama,
u pokisloj šumi,
u maskirnoj jakni
na mokru kladu
sjeo sam.
U bilježnicu,
čiju površinu remete kapi,
veliku pišem
pjesmu.

Vidio sam jučer risa!
Sa sedam-osam metara,
dvije ili tri sekunde
gledao sam bokocrt mačke
koja je čuperkastu glavu okrenula prema meni
i podrhtavali su mišići na njezinim povelikim butinama,
gipko meso ispod narančastog krzna.

Jer svjetlo je padalo tako,
krvavo je svjetlo izdisalo
u katedrali bukovoj i jelovoj,
pa su čak i njegove pjege postale gotovo ljubičaste.

Prvim me je skokom odmjerio,
u drugom je nestao,
snažno,
tako je nestao,
okomito preko stijene u šumu.

O, zar sam toliko odličan bio
da sam i najoprezniju i najrjeđu zvijer
privukao toliko da mi dopusti
da je pogledam u oči?

Pišem u šumi,
na bukovoj kladi,
veoma lako dirigira vjetar
kišom i lišćem,
premoćnim orkestrom.

Meni kontrapunkt kraj ušiju stvara
pokrov maskirne kapuljače
moje veteranske jakne
o koju dobošare najkrupnije kapi.

Osjećam da nisam dovoljno dugo
ostao u ratu,
i zato mi je lijepo dok slušam
nepredvidiv hod kišnih nožica
po platnenom klobuku,
što dalje od svih ljudi,
samo da život promatram,
kako je nastao,
koje sve zvukove nudi.

Vidio sam, ovih dana, i dvije lisice,
tri zeca ukupno, kosova nekoliko tuceta,
i drozdova, mnogo malih pjevica
i šojku,
prenuo sam, pred sumrak,
iz prijetećeg drijemeža
veličanstvenu jednu
sovuljagu buljooku.

Uzdigla se, naoko tromo,
iz rašljaste krošnje i nestala u šumi.
Odozdo su zagakale patke,
valjda se čude što je prije vremena
počeo lov.

I srndaću sam zalajao,
u vrtači se ukipio, tridesetek metara ispod mene,
i posve slučajno sam ga registrirao.

Kako je strpljiv,
kako ga je nemoguće
opaziti,
i tek malko pomakne njušku,
tako da vidim roščiće,
grlen glas pustim,
on šušne, zagrebe uzbrdo,
i drugi krene,
koji je dotad stvarno bio nevidljiv,
i topće šuma od snažnih tetiva,
od mišićavih pokreta
preplašenih sisavaca,
ali to su srndaći, mužjaci,
koji će, makar u bijegu, rado uzvratiti,
još glasnije laju,
i cijela kotlina
pjeva od našeg laveža.

Noćas će biti hladno čak i u šumi,
viju pramenovi u krošnjama:
možda su oblaci a možda magla.
I paprat se stala njihati,
prišao je i tih vjetar sasvim nisko.

Pišem i pišem,
prisjećam se prošle noći,
kad sam zaustavio automobil u šumi iznad Dabra,
kad sam stao da pišam
a onda me vlažna obuzela noć,
i stajao sam i disao,
isprva nije bilo svjetla,
pa se onda razaznala vunena kapa oblaka,
i posve je blijedo svjetlo
stalo ocrtavati ugašene svijećnjake
na vrhovima smreka,
sipi rosa kroza mliječnu tamu,
ispočetka disao sam vrlo plitko,
shvatio sam da osjećam strah od
samoće.

Ponirem u svoje djetinstvo,
dječak u meni ovdje umire od straha.

A ja se plašim ljudi,
uvijek netko naiđe,
posvuda ih ima i kad ih nema,
minirali su ovu šumu,
premda posve u daljini,
danju ipak klepeću zvonci
pokorenih krava,
onaj su dio oteli lovci,
bogati starci koji se pred čeku dovezu džipom,
zatim se na nju popnu.
Zima je, čeka je crna,
ima prozorčić,
sto metara pred njom, i manje,
lijepo je izgrađeno hranilište.
Neka je zima, i neka divljač gladuje,
neminovno će prići,
a starac će ispucati krupnu sačmu,
možda mu koji samaritanac pritisne cijev odozgo,
plaćeno ubojstvo i trula prostata,
ne bih htio da tkogod naiđe ovim puteljkom,
što bi on mogao napraviti u tri sata iza ponoći
na ovome prijevoju?

Ali zavladala je opća
tišina civilizacije.

Jedino šuma šumi
i žabe otkucavaju.

Svio sam od dlanova
instrument prvog čovjeka,
palčevi su pisak,
huknuo sam kao sova,
ponovio sam to,
svidjelo mi se,
pa sam napunio pluća,
dlanove rasklopio
i vučje zaurlao.

Zavijao sam u gluho doba noći u šumi iznad Dabra,
ja sam najsvjesniji lik u ovoj bajci,
obdaren čudesnom moći
da se iz djeteta pretvorim u vuka.

Gust je i vlažan zrak
ispod mokrih grana,
noćas mjesec neće izići
i ni jednu zvijerku neću ugledati.

Bio sam dječak i pisao sam pjesme,
i popunio sam četiri školske bilježnice.
Otad se nije dogodilo ništa
čemu se nisam nadao,
vrlo sebično sam sretan ovdje u šumi,
i pišem u bilježnicu pjesmu,
tako sam revno pisao još samo prije
dvadeset i pet godina,
zaneseno i nedovoljno,
što sam eto, na žalost, već zaboravio činiti,
na bilježnici stoje grb i važan naslov:
humanitarna pomoć Europske unije,
ona je ovdje stizala za i poslije rata,
kao apsurdan višak nemoći,
i bilježnica je ova završila u kutiji za drva,
i bio bih je spalio
da se nisam nad njom sažalio,
poduzeo sam prema njoj određen korak,
ali možda se predomislim i ostavim je ovdje,
u šumi,
zajedno s velikom pjesmom
koja je potpuno nebitna u usporedbi s dojmom
koji ostavlja zaboravljena bilježnica duboko
među stablima,
pola sata hoda od najbliže vlake,
i mogao bih se orijentirati prema njezinoj bjelini
ako zalutam pa joj se ukrug
vratim.

Utrnuo sam, ohladio se,
i stao je vjetar,
kapi su se usitnile u aerosol,
u trulom bih tepihu lišća
sebi mogao iskopati grob,
sanak usnuti u kolijevki plodnoj,
nije mi promakao ni škanjac,
nosio je u kandžama duguljast leš,
i miševi su pretrčavali
a stotine su žaba odbacivale svoje trupiće
na kiši.

Još sam i jednu dlakavu živinu presreo,
kladio bih se da je prevelika za lisicu
ali što bi još imalo kitnjast rep
a te je veličine?
Čini se da je bila skotna,
premda je dobro okasnila,
jer već je druga polovica svibnja.

A možda sam zapravo vidio
čudovište,
sisavca budućnosti,
križanca gorske kune i dalekog velikog mravojeda,
strašne zvijeri,
koja je od majke naslijedila narav i zube
a od oca tvrde kandže.

Njezina je budućnost osigurana,
iz nekog razloga golem joj je mozak,
toliko je lukava da namjerno izgleda nespretno,
u njoj je ljudska želja za posjedovanjem,
nas je poharala studen,
malo nas je preživjelo,
u cijeloj Evropi danas živi
možda još trideset tisuća ljudi.

Jedemo kukce i zelene žabe, za zimu jedva nabavimo meso,
umiremo od otrovnih gljiva,
sve smo zaboravili, gdje jestivih ima gomolja,
često smo uplašeni,
Liku su ponovno osvojili
vukovi i medvjedi
koje, na sreću,
nikad i nismo istrijebili.

Našu djecu kolju zvijeri,
katkad to ne možemo spriječiti.

Umiremo od hladnoće, gladi i parazita,
jedino u šumi zimi je podnošljivo,
ovdje, na obodu bivšeg Mediterana,
u zemunice uvlači nas dubok snijeg,
održavamo vatru, ona plamsa,
na ulazu šušne, netko vikne:
- Kunojed!

Dječak vrisne,
krezuba se baba nasmije,
stara je priča da za najtamnijih zimskih noći
kunojedi prodiru u zemunice
i tiho dave i odvlače najzločestije
od usnule djece.

Dječak sanja risa,
ne plaši ga se,
premda zna da se ta zvijer obara
na svaki plijen za kojeg je ocijenila
da ga može svladati.

Brkovima njiše,
odvukla bi ta maca i njega,
samo ne u ovoj priči,
daleko od prošlih vremena
kad su ljudi, priča se,
letjeli na mjesec,
daleko im bilo,
nikad neću otići iz naše šume
osim u ovu samo jednu dolinu pod nogama,
to je moj svijet,
nikad neću postati trgovac
i mijenjati krv za sol,
krzno za žito,
osmijehe za laži.

Neću biti ni vojnik,
jedino šumski ću ratnik biti,
skriven među deblima,
sve ću na vrijeme čuti i predvidjeti.

Ili, ako me natjeraju,
odletjet ću i ja jednoga dana
na mjesec,
među one šare,
gdje nema kunojeda,
gdje u cijelom svemiru najveći ris
na golemom kamenu sjedi
i pozdravlja me!

U žutocrnim najkicama,
to su dva krupna daždevnjaka
pod koljenima,
ne osjećam više donji dio tijela.

Promrzao sam,
morat ću ustati,
bol u leđima toliko je jak
da mi remeti misli iz rata,
nisam više vuk,
o, kako ću brzo ostarjeti,
i kako je šuma dobrostiva
što mi je dopustila
da susretnem risa,
čiji je život u svakom trenutku
značajniji od moga.




Unajmio sam na nekoliko dana stan u Splitu,
na Spinutu,
u kvartu koji me najviše podsjeća na zagrebačku
Knežiju,
drveće je lijepo izraslo među socijalističkim kubusima,
rječiti grafiti, «kapitalizam je droga za siromašne»,
Knežiju od gradskih senzacija odsijeca željeznička pruga,
Spinut je zazidao Kineski zid, najveća splitska spavaonica,
zastrašujuća zgrada koja zaklanja pogled na svijet,
na stadion,
unajmio sam taj stan poslovno,
jer nije bilo mjesta u hotelima,
na njemu je stajala pločica,
s prezimenom moje bivše supruge,
dolazili su pisci,
donosili još mnogo podudarnosti,
o sebi, o meni, o svijetu koji je naoko zajednički,
došao je Karakaš, donio je jabuke iz Dugopolja,
pozdrav od Beadera, koji se guši u Dubrovniku,
kojiput je prespavao, kojiput nije,
isti je lik iz svojih priča,
kao i o Beaderu,
i o njemu sam već napisao pjesmu,
zaključujem da je još zabrinutiji,
misli brzo, neočekivano,
malo jede, mršav je,
lebdio je između života i smrti,
vrelina se provlači kroza škure,
gledamo u televizor,
on sjedi uspravno, preblizu,
neće ništa piti a žedan je,
žedan je, štedljiv naspram budućnosti,
usamljen je među ljudima,
od danas do sutra,
ispod prevelikog šešira,
navratio je Šovagović,
i o njemu sam napisao pjesmu,
zamračili samo dnevnu sobu,
objesio sam ćebe o kuhinjski prozor,
sad će pokus monodrame,
Karakaš luta,
i dalje luta,
ozbiljno shvaća svaki dar prirode,
čak i civilizaciju, čašu iz koje je pio samo jednom,
lio sam u sebe velebitsko pivo tjedan dana ranije,
poslije premijere filma Kino Lika,
u vrtu pulskog kafića,
snimio ga je po Krakaševim novelama isto Ličanin, Matanić,
Karakaš je osjetio trenutak
kad tri tisuće ljudi u Areni
zaplješće njemu,
potom se povukao,
patrolira splitskim kalama,
upoznajem njegove urbane likove, svoje vršnjake,
jedan je doktor, u svojoj branši najbolji u gradu,
rastao se, neprestano pokušava,
prošle dvije Norvežanke koje, čuje, traže skipera,
i odmah se prijavio,
pola sata ranije na Peristilu plesačice salse,
pita najpogodniju kako bi mogao postati član kluba,
kad prvi put može doći?,
drugi je sudac, općinski,
bude ga u tri ili četiri sata ujutro,
jebu mu majku, gone ga letvama, nabio šiltericu,
uljudno se skriva, pokazuje diskretno, samo pogledom,
spodobe u mnoštvu ispred skupog kafića,
«ovoga sam, evo, osudio na četiri mjeseca...»,
kruži priča da je u sudnici zmaj,
neumoljiva grčka sudbina,
a izvan nje je, eto,
svjestan vlastite nemoći,
u jednom zaostalom društvu,
gdje poštene suce mlate letvama
kao da su malomišćanski lere,
treći je Karakašev prijatelj patolog:
«Em ti boga, svaki dan četri mrca
rastavim za devet hiljada kuna misečno»,
piju pivo, na godišnjem su,
nikamo neće poći,
Šovagović se za koji dan pojavio na Pagu,
čekao sam ga,
i on će odigrati vlastitu monodramu,
svoju najveću ulogu u životu,
sad, u četrdesetima,
je li naučio tekst?,
bolje se osjećam,
poveo sam pleme,
djevojku i sina,
i prvo jutro pisao sam novinski članak,
u svijetloj sobi zagušljivog apartmana,
a oni su se umirili,
gule krumpir
čuo je za nju,
ali svega su se dosad jednom vidjeli,
sad su skupa započeli dan,
petogodišnjak ima brojne planove,
upada tati u sobu,
juriša na tastaturu,
intervenira u tobože svet poredak,
izbacujem ga,
kao da ih više ne čujem,
još sam pisao pa sam dopisao,
kroz kuhinju, sobu, ravno na terasu,
nosili su plastične kante s vodom,
jednu za drugom,
možda desetak kanti,
kad bi je napunio u umivaoniku,
dječak bi veselo zapomagao «poplava!»,
tek što bi dovukla deset litara na balkon,
on bi ih izlio,
bilo je vruće,
njega sam našao u kupaćim gaćama,
polivenog,
mokrog, ushićenog,
vodonošica je istom kuhala i pekla,
izmorena,
oboje su nešto krivi,
ne znam što,
pa kažu,
pokucala je bila, na vrhuncu zabave,
gazdarica,
opazila je slapić što se sjurio
s balkona ponad njezine debele glave,
pa je zarežala:
«Znate li koliko mi plaćamo kubik vode?»,
u Karakaševoj noveli i Matanićevoj slici
seljak je uskrati i bolesnom djetetu,
prije će je dati volovima,
«Mi ni cvijeće ne zalijevamo, čekamo kišu»,
odbrusila je na ispriku,
a petogodišnjak se isprsio,
prekrižio ispred sebe
plastičnozlatne,
baroknokineske
mačeve
i rekao joj:
«Otrovna babo!»,
i de facto je otjerao,
nestala je iza vrata,
pa su se smijali,
zavoljeli su se,
kiša neće pasti možda još mjesec dana,
sve ima svoju cijenu,
Šovagović je igrao za budućnost,
dojurila su tri cigana,
u velikom, starom opelu,
iza ponoći,
na brdo ispred crkve sv. Marije,
gdje se povukao posljednju noć,
posljednju noć prije praizvedbe,
da proba gledajući u zid,
dotjeran pred zid,
istom su ga ohrabrili,
sebi smotali joint,
drže štandove, govore sve jezike,
početkom lipnja mađarski,
u drugoj polovici češki i slovački,
srpanj je za sve pomalo,
«samo Nijemaca više nema»,
Slovenci, osobito dragocjeni Nizozemci,
a onda, u kolovozu,
u paški konclogor za turiste pristignu Talijani,
čiji jezik i smisao za kupnju i cjenkanje
ovi naši ponosni Romi najviše cijene,
Šovagović je pak svoj krucijalni tekst
pohranio u fascikl s logotipom
krovne hrvatske romske udruge,
i tu ga na brdu,
u tamno i divnožuto osvijetljeno doba noći
sustižu podudarnosti,
«Moj djed je rekao da smo mi,
potvrdio je da smo mi, Šovagovići, Cigani»,
priopći vižljastim poliglotima,
a oni se uozbiljili,
sjao je mjesec,
unio je nešto ponosne patetike u taj prizor,
sutradan uvečer odigrao je čudesno uspješno,
u svemu je pogriješio,
osim u odluci da bude na sceni,
moj se petogodišnjak smijao na točnim mjestima,
zbližio se s mojom djevojkom,
zbližio se toliko da je grli,
i tuče je,
mali, zbunjen čovjek,
bori se za prevlast u svijetu odraslih,
popeo se na pozornicu iza Šovagovića,
pokraj kreveta su ostali
bokal s vodom i čaša,
bio je žedan, bio sam žedan,
prvom sam njemu natočio i napomenuo:
«To je čarobna glumačka voda,
jesi li siguran da je želiš popiti?»,
on je, naravno, htio,
znao je da Šovagović proba noću,
i da Karakaš sam sebi
može odvojiti palac od ruke
i skriti ga u dlan druge,
a i uvjerio sam ga
i da je starinski krevet,
na kojem je počivao Šovagović,
specijalno za predstavu ukraden
jednoj zločestoj babi.

Post je objavljen 04.03.2009. u 00:29 sati.