Padalo mi je na pamet svih ovih godina, koliko je logike u infantilnom stavu i svim tim kolosalnim pizdarijama koje čovjek učini. Teško je odrasti i shvatiti sebe. Tek kad slučajno zastaneš i zaustaviš vrijeme u trenutak, tek toliko da skineš masku klauna - ugledaš umiveno lice u ogledalu, prepoznaš sebe bez potrebe za dokazivanjem, u jednom dahu kada nema nikog od svih onih koji te licemjerno tapšu po ramenu...spoznaš istinu...
Drugačiji od svih, a opet jednak kao svi.
A ta spoznaja ne služi ničemu, osim nekom samopouzdanju, nekom ego tripu ili tek pukom ubijanju viška vremena.
Glazba života uskoro popuni prazninu, jedan klik pokaže beskrajnu nježnost i ranjivost kakvu nikom ne želiš pokazati, u bojazni da te povrijedi cijeli Svijet.. i opet zasvira život i sve zakratko nestane...
U pogledu u ogledalo spremni smo zaplakati, a zapravo nam je svejedno. Jer Svijet i dalje ide svojim tijekom, sudjelovali mi ili ne.
Sjećanje tek pokaže koliko je istine u tome da smo uistinu sami na svijetu, koliko je bespotrebne tuge za nekim dobrim prijateljima, za velikim ljubavima i nekim bivšim vremenima i utapa li se baš sve to u alkoholu ili neke stvari ostanu čudovišno ležati na dnu čaše da bi se ipak i ponovno pojavile u nama još veće i svjetlije.
Taj odraz stvoren je da preplaši, jer otkriva slabost.
Slučajnostima ne treba vjerovati, ogledalu još i manje...
Srce nije kolač da ga nosiš na dlanu, poput mamca za slatkoljubive zvjeri. Nikoga time ne zavaravamo...samo sebe da je dobra mimikrija...
Nema krinke koja će sakriti sjaj očiju...nema dobrote koja se neće na djelu pokazati...
Nema snova koji imaju kraj...
Ne govori u ogledalo da te nitko ne voli...moj, prijatelju..
Post je objavljen 04.03.2009. u 13:57 sati.