Moji prijatelji su čudni. Ili sam ja čudna. Neznam koju teoriju da prihvatm.
Za mog "prijatelja"
12 godina unatrag
Bila sam samo malo djete u vrtiću. trogodišnje djete u novoj okolini koje je naravno tražilo novo utočišće u dječjim srcima. Trebao mi je prijatelj. A kome netreba?! I našla sam ga. Barem sam tako mislila narednih 12 godina. Sve do danas.
Nije li puno 12 godina prijateljstva za jednog petnaestogodišnjaka??
Ljudi su prolazili kroz moj život kao putnici, ostavljajući svoje otiske na cesti. Neki dublje, nki pliće. Neki otisci su se do danas izbrisali. To je jedna od onih boljih dječjih mogućnosti. Brisanje neželjenih uspomena.
Proživjela sam svašta u životu. Al uvjek sam u sve događaje uključivala "prijatelja". Jednog "prijatelja" koji mi je puno puno značio. Nebi vjerovali, al danas kad pomislim a njega i nije tako. Vrijeme lječi rane. Tako barem kažu. No kolko će proći dok se rana opet ne otvori i bol vrati?
Moj "prijatelj" me izdao.
Ostavio iza sebe kao da nikad nisam postojala. Ja sam sada samo nešto što je bilo nekad. Drugim riječima prošlost. Osoba za koju sam mislil da će vijek stajati uz mene, laganim korakom odšetala je ne osvrćući se za onim što ostavlja. Tužno. Jako tužno. Kako neko može povrijediti dječje srce. Ne gledajte me čudno. Sa svojih petnaest godina još uvjek se smatram djetetom. i tako će ostati još neko vrijeme. Duže vrijeme nadam se. Ljepo je biti djete. U toj ulozi sam se našla. Potiskivanje osjećaja i lažan osmjeh na licu je idealan u takvim uvjetima. Barem se meni tako čini.
Mog "prijatelja" više nema. On je našao nove prijatelje koji su, izgleda, vrijedniji od mene. Sve ono što smo gradili u prednih 12 godina nestalo je kao da nikad nije ni postojalo. Ko je krivac?
Ljudi, nravno. Tako ja mislim.
Imam neku čudnu naviku okrivljavanja ljudi za sve loše što se događa, al imam i opravdanje.
Vjerojatno bi mi moj "prijatelj" trebao falit. No dali takav čin ima opravdanja. Osjećaj da je tvoj "prijatelj" našao zamjenu za tebe nije nimalo ljep.
Tuga. Bijes. Razočaranje.
Nikad nije rekao hvala za sve ove godine.
Pa prijatelju, hvala za sve ljepe minute, dane, mjesece...hvala na svemu. Podršci, utjehi, pomoći,nadi, savjetu. Bio si dobar slušač. Ponekad razlog za osmjeh. Ponekad razlog za život. rame za plakanje.
Najbolji prijatelj.
No, s obzirom na okolnosti to je prošlost.
Sjena koja će lutati mojim uspomenama. Bilo je ljepo. Ponekad tužno, smješno, zabavno....kako već to ide uživotu.
Al sad je gotovo. Ne želim opraštati, jer je već dovoljno puta bilo oprošteno. Želje i šanse više ne postoje jer ne želim ponavljat iste greške. Čovjek sam. Griješim. Al i na tim greškama učim.
Izgleda da tiona više znači i to je ok. Na neki način.
Imam i ja nove prijatelje. Preuzeli su tvoju ulogu.
Iako sad to zvući kao iskorištavanje jer mi fali dio mene, nije. Barem ja to prijateljstvo tako ne vidim. Oni su i prijatelji. Ja ih volim. Tvoj posao u mom životu dobili su oni, a za uzvrat mogu od mene dobit isto to. Sve po potrebi. Jer oni su bili tu za mene kad ti nisi bio, i na tome sam im jako zahvalna.
Možda nikad nećš pročitat ovo, vjerojatno nećeš. Al to nema veze. Sada zna da je jedna priča završena. Nova stranica je okrenuta. Znaš, čudna je kako se sudbina igra s nama. Kad misiš da je nekoga zapisala kao zauvjek vojeg prijatelja, vidiš da si se prevario.
Na ovoj stranici nema tvojeg imena. Niti jednom. Sva ona tintom ispisana slove stvorila su drugačijupriču od očekivane, a tebe nema.
Valjda je tako i bolje.
Za ostatak svijeta
Nisam neko jadno teenagersko djete koj prezire svoj cijeli život. Barem se trudim biti, iako imam dovoljno dobrih razloga za život takvog teenagera. Sve riječi su pomno odabrane. Tako se osjećam u ovom trenutku. Tako se osječam često. Moj život je optimističan. Jutro s velikim osmjehom na licu. A dan novi izazov. Ali za koga? Za kga ja radm sve ovo. Život mi se svodi na uveseljavanje drugih ljudi. Što je ponekad veliko zadovoljstvo. Ljepo je vidjeti kada su drugi sretni zbog tebe to mi daje razlog za život. Često to prelazi u stvarnost. Cijela gluma prelazi u pravi osječaj, i to je ljepo. Ljepo je osječati se sretan. Imati razlog za sutra. Al svaki put sve moje želje i snove unište dubokoumne misli i pitanje zašto. Zašto to radiš Allegra? To nije tvoj život, to nisi ti.
Nadam se da se zavaravam kad pomislim da je mj život jadna priča, sa nesretnim završetko. Nažalost, takve stvari se događaju. Iako mnogi ljudi koji me znaju misle da sam razmažeo dijete koje je uvijek dobivalo sve što želi, nisam. Barem se ne vidim u takvom svijetu. Jer materjalne stvari su materjalne stvari. Ljudi se pretjerano vežu uz njih. Ali neke druge rečenice u životu niko nemože promjenit. Niko nikad neće promjenit događaj koj mi je život prerezao na pola. Imala sam san, planove, želje. Moja obitelj je imala san, planove, želje. Moj tata je imao san, planove, želje. No mnogi od njih se neće ostvarit. Bog je ponekad nemilosrdan prema ljudima koje volite. Napisao je priču koju niko ne želi i promjenio mnoge stvari u mom životu.
Neću dalje pisat. Dosta sam napisala za jedan post. Dalje nije ni važno.
Samo želim da znate da nisam izkompleksirao teenagersko djete koje mrzi sve oko sebe. Jer ja imam ljubavi i volje za druge.
Ja živim za druge.
Post je objavljen 03.03.2009. u 20:54 sati.