Marketing
Dan četvrti: okolica Hiroshime. Dio treći: Miyajima.
Drugo odredište u obilasku okolice Hiroshime bio je sveti otok Miyajima, koji je i ime dobio po šintoističkom svetištu koje je sagrađeno na njemu (miya = šintoistički hram, jima = shima = otok).
Prije toga smo stali na ručak u hotelu na obali preko puta Miyajime. Imaju neobičan ukus u skulpturama.
Za ručak smo imali jegulje, fotografija zaslugom g. Nakajime.
Jegulje su u sredini, na riži i s ukrasom od ukiseljenog povrća. Ostalo u smjeru kazaljke na satu, počevši od poklopljene svjetloplave keramičke posudice na vrhu: topli "puding" od jaja, topli sos za tempuru uz tanjur s tempura račićima i povrćem, naribana daikon repa u lepezastoj posudi koja se dodaje sosu za tempuru, čaj i miso juha (u poklopljenoj šalici), jednokratni štapići i višekratna žlica, kiseliš s ikrom i inim morskim plodovima, još ukiseljenog povrća, desert: jagoda i dva slatkiša od anko (slatkog crvenog graha).
Poslije ručka smo spokojno probavljali uživajući u pogledu na Miyajimu...
...i more.
Do Miyajime voze trajekti dvije suparničke kompanije, od kojih svaka ima vlastiti plutajući dok. Ovo je "suparnički" trajekt kompanije JR (jest, Japanske željeznice imaju i trajekte), snimljen dok smo čekali u redu za svoj trajekt.
Iskreno, uživala sam u lučkom vonju i zvukovima. Luka je čak i izgledala domaće.
A tek kad smo se ukrcali na brod! Dok se većina putnika skutrila u zavjetrini, ja sam visila preko ograde i uživala u morskom povjetarcu i mirisu soli! Ah, more!
Miyajima nije samo dom svetištu, i sama je sveti otok. Nekoć zbog te svetosti pučanima nije bilo dozvoljeno niti nogom stupiti na otok, pa su do svetišta mogli doći jedino čamcima. Stoga je i torii, koji se uvijek postavlja iznad prilaza šintoističkim svetištima, ovaj put postavljen u moru, i postao simbol Miyajime, a i cijelog Japana. Zbog izmaglice se nije baš nešto vidio iz daljine...
Miyajima je i dalje sveta, te na otoku nije dozvoljeno rađati se niti umrijeti... Pitam se kako to u praksi provode.
Nisam očekivala da će skoro prva stvar koju vidim na svetom otoku biti Alien, Gremlin i Predator.
No nisu to najopasnija stvorenja na otoku... taj naslov zaslužuju jeleni, još opakiji od onih u Nari, napasni i vječno gladni. Jedu karte, ulaznice, tkanine, suvenire... a možda i školarke. ;)
Kako se sad do hrama može i pješke, postavljeni su i dodatni, obični torii. :)
Od kopnenog torii do hrama staza obrubljena kamenim svjetiljkama vodi ravno uz more.
Neki izletnici/hodočasnici još uvijek dolaze na Miyajimu na klasični način.
A evo napokon i slavnog plovećeg torii Miyajime, jednog od 3 slavna pejsaža/prizora Japana, prvi kojeg sam vidjela a zadnji kojeg sam opisala. Ne kasnim ni punu godinu dana... ;P
Obavezna grupna fotografija.
Nije samo torii ploveći, i hram većim dijelom počiva na pličini koja je prilično rijetko pravo more. Tada sigurno spektakularno izgleda.
Kako se zbog blatnjavosti ili potopljenosti pličine od zgrade do zgrade hrama ne može ići po tlu, zgrade su povezane posebno fascinantnim nizom hodnika.
Sve te hodnike treba netko i održavati. :)
(bio je zaklonjen skelom, ali sam radoznala virnula iza nje)
Ipak, nisu sve zgrade crveno obojene: pozornica za No predstave iskače svojim sivilom.
Da bi se došlo do lampe koja dio vremena provodi okružena vodom, a da se ipak ne postavi uočljivi prilaz, služe stepeničasti kameni stupovi...
Nema do mosta u nepoznato.
Miko, hramske službenice, prodaju talismane i slične vjerske suvenire.
Post je objavljen 24.03.2009. u 17:08 sati.