Pregled posta

Tomislav Čadež: Pjesme

Dragi Richarde,
čitao sam tvoje knjige i pismo koje si napisao
svojoj desetogodišnjoj djevojčici,
o tome kako je iracionalan ovaj svijet,
ali bolno je, Richarde, djeci prenijeti ateizam,
ona su bogovi prirode i kako da prihvate vlastitu smrt?
Jednom si mi prilikom pomogao, dragi Richarde, tvoj sam trijezni futurizam
upregnuo u svoju maštu i ispunio obećanje sinu
da ću smisliti način
kako da obojica postanemo besmrtni
i zauvijek ostanemo zajedno,
što je i moja i njegova izričita želja.

Upravo je napunio četvrtu godinu života,
igra se s dečkom dvostruko starijim, koji je izgubio oca,
i pita me hoće li i on umrijeti kad odraste.
«Kad ljudi ostare onda sami požele umrijeti.»
«Ja neću poželjeti umrijeti.»
«To ne znaš jer nisi star.»
«Hoćeš li ti, tata, umrijeti?»
«Hoću»
«Hoće li svi ljudi umrijeti?»
«Hoće.»
«Pa onda na zemlji više neće biti ljudi!»
«Zato se rađaju novi»

Dragi Richarde, naš novi razgovor o smrti
dogodio se poslije dva mjeseca,
nakon što sam ponovno pročitao Vragova kapelana.
«Tata, hoću li se i ja pretvoriti u cvijet i energiju?»
«Hoćeš, sine»
«I ti ćeš se, tata, pretvoriti u cvijet i energiju?»
«Hoću.»
«I kako to spriječiti?»
«Smislio sam. U tebi postoji puno jako malenih loptica a u svakoj si ti. Ja isto imam takve loptice, zovu se DNA i svakoj sam ja. Možemo te loptice spremiti. Kad ja budem star, za trideset godina, ti uzmi moju lopticu, pokloni je svojoj ženi i ona će roditi mene. Ja ću biti djed sam sebi...»
«Djed sam sebi, baš smiješno!»
«Da, a ti ćeš mi biti i sin i otac. A kad ti ostariš, ja ću biti odrastao i poklonit ću tvoju lopticu svojoj ženi, a to će biti tvoja mama ako je sad nagovoriš da nam rodi sestricu i da se i one kloniraju. Onda će one naizmjence rađati sebe i nas, pa ćeš ti biti sam sebi djed a ja ću biti tvoj sin a one će sebi biti bake i kćeri!»
«Baš dobro, idem pitati mamu!»
«Reci joj da će mi u tom slučaju izvanbračni seks biti u rangu odlaska na pivo.»

Richarde dragi, obojica znamo da će za koju godinu to biti razumno pokušati,
ako to naša djeca budu željela,
ako nas ne zaustavi naša apokaliptična glupost,
naši nadbiskupi i ministri,
ako dakle ne izumremo zato što smo ispali gluplji od gljiva
napredovat ćemo nevjerojatno duboko u svemir,
prvo u onaj od kojeg smo sastavljeni,
a onda u onaj u koji smo bačeni.

Ako to naša djeca budu željela, a bilo bi logično da hoće,
jer dotad će ionako moći pročitati svoj genski zapis,
i znat će kad im otkucava smrt,
pa im dakle neće biti teško imati dijete,
za koje su sigurni da će živjeti dulje od njih,
i to dovoljno dugo da opet započnu njih, i u takvom dvostrukom paru možda nestaje potreba da se tjera neka besmrtnost, da se život nepotrebno produljava intervencijama u gene, a smanjit će se, možda, i neugodna potreba da se bude netko drugi. I uvijek će biti onih kojima smrt otkucava prerano. Duboko vjerujem da je njihovu nesreću potrebno umnažati koliko i našu, zašto bi oni nestali, oni će jednom zatrebati i sebi i nama, oni to uostalom osjećaju, nitko nije suvišan u trentuku kad tek počinjemo otkrivati svemir.

Zašto se ne bi paralelno klonirale
muška i ženska loza jednog para?
Zašto se ne bi udružila po dva ili tri takva para
da stvore novu, mnogo običniju obitelj?
To je dovoljno složena jednadžba da isključi većinu gadosti.
Pa tko bi htio klonirati oca pedofila?
Bude tkogod i to naumio, primjerice iz perverzne osvete,
morat će za to naći jednako perverznu ženu,
s istom nakanom, i sa željom za dva takva djeteta.
Ili je to užas koji ćemo morati naslijediti od
današnjih kršćanskih i muslimanskih, i židovskih
europskih obitelji?

Još nešto, dragi Richarde,
ništa nas u tom svijetu ne bi smjelo
sprečavati da imamo djecu
koja nisu naši očevi.
Tako bi, poput nakupina gena,
nastajale nove obiteljske i društvene veze,
«prirodni» bi se miješali s «kloniranima»,
a već bi u sljedećoj generaciji i sami postali «klonirani»,
premda bi u očima drugog klona vrijedili
kao prvorazredno prirodni.

U mojoj mašti, dragi Richarde, očevi ne siluju djecu,
zatvara se krug otac-sin, koji može poremetiti slučaj,
da koja karika u lancu strada,
ali i ona se može nadoknaditi, loptice će uvijek biti tu,
promiješati ih neravnomjerno u bubnju vremena
donijet će im toliko potrebnu raznolikost,
i nećemo sad o problemima, o novim okolnostima,
zasad nepredvidivim novostima,
taj proces je generalno moguć i on može ići još dalje.

Još dalje, gdje tijelo više nije nužno,
kad će se krug otac-sin toliko ustaliti
da će postati svakodnevično nazočan,
kad će istodobno ne samo svaki ljudski gen, i mem,
biti proučeni poput Biblije,
nego će i sve što i kako radi mozak
biti upotrebljivo izvan njega,
pa ćemo se moj sin i ja lijepo moći premjestiti
u svemirsko računalo,
u čemu će nam, na koncu,
pomoći i ova pjesma.

Različita tijela ćemo, dragi Richarde,
uzgajati u živopisnim,
solidnim obrtničkim radnjama,
gdje se pije kava, čuju se šturci
i prašina pada po cipelama
trendovski dizajniranog Đepeta.
Tiho je unutra, ugodno prohladno,
silazimo u naša tijela,
među mnogobrojne kalupe,
otprije smo dogovorili kombinaciju,
ja ću biti dijete,
četiri godine star Tomislav,
i imat ću sjećanja koja će biti samo moja,
o nekim stvarima koje su se dogodile samo meni,
tamo jednom davno kad sam počeo,
i sinut će mi privremeno pred očima istina,
kad odemo na taj izlet, u zabavni park stvarnosti,
gdje još stoje kuća, vrt i dvorište s brajdom,
krupne bobice grožđa
i osa štono zujka oko grozda,
pa druga, treća, intenzivno zujanje,
pomoćna neka svijest o sebi,
pukotina neshvatljivosti, mamice nema,
otišla je, dalje u vrtu su ruže,
tamo je Pluton, od sivožute gume –
prevelik je, progonio me već,
otrčim u kuću, plačem na stepenicama,
tamo je Pluton, nitko me ne čuje!

Moj je sin pak odrastao čovjek. Gledam ga odozdo:
ogroman je, veliku ima glavu i velike palčeve, kesi se.
Kad je bio moje dobi plašio se jednako panično
smeđeg, plastičnog T-rexa,
taj je režao upravo iskonski.

A poslije, dragi Richarde,
možda ćemo poslije izumrijeti na nekoj mreži,
možda se tiho raziđemo u nečemu što je važnije,
zanimljivije ili brutalnije od nas,
a možda nas jednostavno pokupi
i pokoja neizbježna nesreća,
nije važno, dragi Richarde,
važno je da sam ispunio obećanje sinu
pa je sad mirniji
jer zna da ga tata voli.






Kid Loco,
A Grand Love Story:
«Thirty eight fucking year's old...»

Ne volim putovati Hrvatskom,
u istome pronalaziti različito,
ja sam pjesnik, svugdje čiste,
blistavo ružno izlivene biste,
tako sam i ja odgojen,
ne mogu se oteti lošim stihovima,
pogrešnim zaključcima,
transparentnim skulpturama,
pohlepnom postojanju bezveze,
vjeronauku poslije mise,
uspješnom mesaru za pultom,
kvartu bez ikakve fizionomije,
djelovanju svega televizijskog,
o čemu lažu reklame, a čega ima,
zubobolji koja neće proći,
kamencu koji se neće oljuštiti,
prometnom policajcu koji nikad neće pročitati knjigu,
županijskom sucu koji će pročitati devet loših knjiga,
jednu od svoga prethodnika,
jednu od lažnog iscjelitelja,
jednu od pokojnog predsjednika,
jednu o uzgoju kućnog bilja,
jednu o odgoju djece,
jednu o globalnoj zavjeri,
jednu o jedinoj istini,
jednu od slavnog humorista
i jednu o postojanju Boga,
ne volim putovati, ja sam umjetnik u svojoj zemlji,
ona ne poznaje mene niti ja poznajem nju,
prolazim kroz neprijateljski teritorij svoje domovine,
iskoristio sam ga za svoje ekspedicije,
koje me lišavaju svakonevnog života,
koje me prevode u trubadura
kakav objektivno ne može umrijeti,
putujem unutar klaustrofobičnog hrvatskog želuca,
neobičnog je oblika,
kao u kakvog mesoždera a preživača,
na svim se strateškim mjestima okreću jaganjci na žaru,
nedjeljom poslije mise nogomet se igra,
navečer selo ostalo u mraku,
na cesti pregažena mačka,
spodoba u crnini gura bicikl,
svjetlo pred gostionicom,
unutra neobrijani gosti,
pijani i bez mozga,
gledaju Hrvatsku televiziju,
tornjevi crkveni označavaju središte
ama baš svakog grada na kontinentu,
po neugodno usitnjenim poljima starci,
male obitelji ispred trgovačkih centara,
kockasti domovi zdravlja i čempresi iza njih,
u kojima čuči smrt ili makar zubobolja,
koja ne prolazi lako, dugotrajna i glupa,
ćurliću besmisleni gradići u Panoniji,
gdje se političari kote kao voluharice,
pijani dječaci odvoze u smrt očeve automobile,
iza kojih ostaje dug jednoj austrijskoj banci,
troškovi pogreba, krvave oči žene koja te mrzi,
putujemo dalje, tv emisijom još od naših djedova,
u naše lažne urbane oaze, gdje okruglasti Slaveni
nespretno repaju, na tom nemogućem jeziku,
gdje sva djeca pod milim bogom izgledaju isto,
bogata kao bogataši a siromašna kao siromasi,
prokleti mobiteli i pakao sportskih kladionica,
začarani ljudi, žmirkaju svjetla u sjevernim kotlinama,
koje su premrežili jauci kotlinskih radijskih postaja,
gdje se slave krstitke i pušta nasilna glazba po željama,
gdje mladost tone u džem skuhan od predrasuda i laži,
gdje u naše dosadne živote ulazi reklama za deterdžent,
treba oprati sve muške, sve ženske i sve dječje gaće,
namirisat će ih, pomirisati medo iz reklame,
naši u školi odlikaši samouvjereno prepisuju
ponižavajuće slabe stihove nacionalne himne,
u Metropoli obavijenoj maglom solariji rade i u ponoć,
u njima prodaju svjetlo krasne, visoke i tupe svećenice,
a sve su ulične kurve i dalje stare, pohabane Ciganke,
smrde preskupa parkirna mjesta ispred preskupih hotela,
studenti zabarikadirani u minijaturne sobe uz rijeku,
koji ne poznaju Metropolu dalje od Save i koji žure dalje,
Metropola pod kontrolom gangsta-političara za nekretnine,
iza zavoja Pokuplje i Lika,
slikovita polja, planine i šume,
gdje su još prije desetak godina
žive babe vojnici nabijali na kolac,
gdje se sad razvija seoski turizam,
sve se više pažnje pridaje ekologiji,
pa možda na jugozapad, u Istru,
blato u autokampovima, i ondje
građevinska mafija, Titov papagaj
i duboke jame pune kostura,
na Kvarneru plova izumirućih dupina,
naftna industrija koju je za dobar honorar
opjevao najugledniji riječki romanopisac,
ili možda na jugoistok, u Dalmaciju,
gdje more žderu ludi turistički kapaciteti,
nervozne ruke konobara,
picerije i kampaneli,
kanalizacijske cjevčice
daju infuziju zaljevu
koji čeka da ga uplovi najveći putnički brod na svijetu,
dubrovačka jezgra jajna je stanica pokvarenog sadržaja,
koja se nada onom najodlučnijem prodoru krupnog kapitala,
brzo ćemo napustiti taj grad,
Hrvatska je neugodno uska gledana odozgo iz aviona,
kao da nema dovoljno zraka nad njom,
sastoji se od nekoliko slijepih ulica,
u njima vreba javno mišljenje,
najglasniji su gadovi i luđaci,
ako ne lažeš nisi moćan,
domaćice rado vješaju tegle s cvijećem na balkone,
bogati gazde podižu vile, betonske lavove, volte,
pod njima tuku svoje ženke domaćice, kurve jebu u hotelu,
kod obližnjeg gazde, kojem čestitaju Božić,
Tuđman i križ na zidu njegove kancelarije,
u provinciji žene šute, u Metropoli ih nitko neće,
tu je život beznačajan izvan medija,
za koje potplaćene dirinče plavuše iz vica
i nevidljivi tv osvjetljivači čija sperma
redovito završava u offu, u suhom mraku
besmisleno rashodovane scenografije.

Ne volim putovati Hrvatskom,
nikad nisam vidio ni jednu nasmijanu sobaricu,
ni jednu lijepu ženu u uniformi McDonaldsova restorana,
nitko mi nije izjavio da je homoseksualac,
nitko nije htio iz čista mira napisati pjesmu,
nitko nije odbio napojnicu,
premda na nju nema pravo,
i nitko nije znao koliko upravo ima sati u Istočnom Timoru,
ne volim putovati Hrvatskom,
ja sam pjesnik opremljen slabim pjesničkim moćima,
nepoznati ljudi obraćaju mi se na nepoznatom jeziku,
koji razumijem stjecajem nevjerojatnih okolnosti,
ne volim putovati Hrvatskom,
u istome pronalaziti različito,
ne mogu se oteti lošim stihovima i zubobolji,
no i oni me čine manje nesretnim u odnosu na nju,
kojoj, nameće se dojam, nikad neće biti dobro.



Post je objavljen 02.03.2009. u 23:46 sati.