Ponekad je potreban odmak da bi čovjek mogao sagledati sebe i sve ono oko sebe i pokušao posložiti sve te sitne komadiće u neku smislenu cjelinu. Pokušala sam i ja to ovih dana, tjedana. Odmak od stvarnosti, odmor od svega onog što me rastužuje, što mi nanosi bol, iznova i iznova. Moram reći da mi nije baš uspjelo i da nisam pronašla nikakvo prosvjetljenje. To je valjda tako. Sama sa svojim mislima, sa svojim snovima, neostvarenim željama...
Usamljena sam dok vodim ovaj poluživot i ne vidim kraja tome, biti savršena žena, majka, kći, unuka...kome? zašto? A gdje sam ja? U meni je jedan dio mrtav otkako znam za sebe, a nakon ovoga znam da će takav i ostati. Ljubav je, čim vas pogodi, gubitak. Teško je biti savršen kad znaš da tamo negdje postoji nešto divlje i divno, nešto što sam iskusila i danas znam da je to toliko moćno da sam za to bila spremna i umrijeti. Svo ovo vrijeme postojala je u meni bol i postojao je on, toliko stvaran, toliko željan, s jedne strane i ja i moje utopijske nade s druge strane kreveta...ležala bi oslabljena suzama i žudnjom i gadila sam se sama sebi dok me bol ponovo nebi potjerala u suze. Znam da nakon ovoga nikada više neću biti sretna, ona buđenja kad se pitaš zašto se smiješ, toga više nikada neće biti. Biti savršena - kako je to hladna stvar dok ti se iznutra sve lomi na komadiće i dok se pitaš kada će ova bol postati podnošljiva?
Post je objavljen 02.03.2009. u 21:25 sati.