Šta da vam danas napišem?
Pa najbolji su mi razgovori s malon dicon,
(jer UČIMO I OD DJECE...)
pa evo jedan od maloprije.
...................................
- Ja bi pooonija
- Živoga?
- E živoga. Oćeš mi kupit ponija?
- Ne mogu. Triba mu davat ist i pit. A ko će to. Nego... voliš li više ponija ili Tonija?
- Pa Tonija već imamo.
- A dobro... kad bi tebe neko reka: Dat ću ti ponija, daj nam Tonija - bi li ga ti dala?
- Neee. Ne bi dala Tonija.
- Ni za deset ponija?
- Neeeee. Ni za što. A bi li ti mene dala? Za veliku kuću?
- Ma ne bi te dala za puno brdo kuća, brdo karamela, jezero eurokrema, kuće od čokolade, ni za deset bicikla, auta, ... za more, zvijezde, planine, sniiig... ni za što...
- (smijucka se... već je zaboravila na ponija...) a onda se sitila nečeg (hmmm)
- A bi li me dala za Isusovu televiziju?
........!??????????!!!!!!!!!!! kako misliš za Isusovu televiziju?... kakva ti je to televizija?
- A ne znan... Bil me dala?
(i tako san se dala u razmišljanje kakva bi to bila Isusova televizija?!!!)
- Aaaaha... misliš televizija na kojoj nema ništa zločesto?
- Eeee. Bil me dala?
- Ma ne bi. Ti si moja - 'Isusova televizija'. Cmmok!

..............
I tako eto kad vam mala dica počnu tražit ponija, živog ili neživog,
samo ih poljubite
i recite im koliko su važni...
i zaborave sve druge potrebe...
bar se meni čini.
Post je objavljen 02.03.2009. u 17:54 sati.