Još je sv. Terezija Avilska rekla da ćemo uvijek imati rastresenosti u molitvi, u najmanju ruku s ove strane groba. Velika je pogreška ako vjerujemo da su rastresenosti u molitvi znak da ne možemo moliti, jer što znači ako imamo stotinu i jednu rastresenost u pola sata molitve? To znači da se sto i jedan put moramo okrenuti od rastresenosti i vratiti Bogu. To znači, da se moramo sto i jedan put pokajati. To znači, da morate stalno ponavljati i reći sebi ne, a Bogu da; izvršiti sto i jedan čin nesebične ljubavi. To će omogućiti da u nama umire 'stari čovjek' i da se počinje oblikovati 'novi čovjek'.
Upravo je to razlog zašto su veliki srednjovjekovni mistici molitvu zvali 'scuola Divini amoris' (škola Božje ljubavi - op. prev.), jer je to mjesto kamo čovjek ide svojim slobodnim izborom s ciljem da nauči najvažniju lekciju koju treba naučiti, a to je: naučiti kako ljubiti i naučiti kako se vježba nesebična ljubav u vremenu posebno odvojenom u tu svrhu.
Nema tajne oko procesa učenja. Ono se osniva na starom principu: vježbom stječeš savršenstvo.
Ako želite naučiti kuhati, ili govoriti neki strani jezik, ili voziti auto, morat ćete potrošiti mnogo vremena i mnogo vježbati. Molitva je mjesto na kojem mi odvajamo koncentrirani period vremena učeći kako da se postane nesebičan ljubavnik. Poput svih ostalih oblika učenja to uključuje izvođenje niza i niza nesebičnih radnji, dok ne steknemo naviku moljenja. Tako se postiže unutarnja nesebičnost, koja je autentični znak svetosti.
Nikada nitko nije ništa naučio a da nije u tu svrhu odvojio vrijeme za ustrajnu vježbu u koncentriranom periodu vremena. Učiti ljubiti u scuoli Divine amoris nije iznimka nego pravilo.
Do sad sam naglašavao riječ 'pokušavanje' ali je u kršćanskoj duhovnosti još važniji način kako osoba to pokušava. Ako je pokušavanje srce molitve, onda je blagost njena duša. Blagi način na koji stalno pokušavate moliti, pri čemu nije važno koliko ste puta pali, udahnjuje tračak poniznosti u svaki vaš novi pokušaj. Poniznost je ta, koja vam govori da ste slabi, a kad znate da ćete ponovno padati i padati nećete odustati od novog početka, bez obzira koliko ste puta pali.
Arogantan se čovjek, ljut na svoje pogreške, mršti i škripi zubima te stiskajući šake pokušava otvoriti vrata neba. Ne ljuti se zato što je iznevjerio Boga, nego zato što je iznevjerio sebe i svoje ideale koje je stvorio o sebi. Kad god osjetite da se ljutite na svoje uzaludne pokušaje molitve, budite sigurni da je povrijeđen vaš ponos. Poniznog čovjeka nikad ne iznenađuje padanje, niti oklijeva da se ponovno obrati onom koji jedini može unijeti snagu u našu slabost.
To što vrijedi za molitvu, vrijedi i za cijeli duhovni put. Svi smo mi grešnici i padat ćemo sve do svoje smrti. Uspjeh nije u tome da ne padamo, nego da ustrajemo u podizanju. Sve je u podizanju ili, točnije rečeno, u blagom načinu na koji se podižemo sa zemlje, žaleći što smo pali, ali ne iznenađujući se i ne odustajući.
David Torkington, "Prorok"
Post je objavljen 02.03.2009. u 06:30 sati.