Marketing
.. priča koja treba biti pročitana.. CRVENA RUŽA..
..
Ulice su opet tihe, puste. Noge mi opet klize po izlizanome kamenu, a pogled mi je bezizražajno uprt u daljinu. Na lice mi je pao trak svjetlosti s obližnje svjetiljke i ugledala sam svoje lice u odrazu stakla s
izloga neke glupe prodavaonice obuće.
Prestrašila bih se same sebe da već nisam navikla na taj prizor – suhe i ispucale usnice, upale oči oko kojih se protežu tamni podočnjaci koji prave kontrast blijedom licu, razbarušena neoprana kosa, pogrbljeno, ispijeno tijelo. Dugo sam proučavala svoj odraz u izlogu i razmišljala. Možda bih i plakala da je ostalo imalo suza u mojem umornom tijelu.
Podigla sam pogled prema prozoru na kojem je sjedilo dvoje mladih ljudi u tihom razgovoru. On se nagnuo prema njoj i šapnuo joj nešto u uho, na što se ona nasmijala. Zatim su se poljubili. Ništa nije smetalo njihovoj ljubavi, potpuno ništa. Nisam više mogla gledati tu udilu, idilu koja je meni oduzeta. Skrenula sam pogled i odgmizala pod veliki grm crvenih ruža…
Nisam oduvijek bila živući mrtvac – prije sam bila vedra, nasmijana, sretna. Imala sam mnogo prijatelja koji me vole, dobru obitelj, sve petice u školi, sve što bi djevojčica mogla poželjeti.
Ali uskoro sam počela „odrastati“, postala sam djevojka, počeli su me zanimati dečki. Za čudo, kao i svi ostali, oni su me voljeli, uvijek sam mogla „hodati“ s dečkom kojeg želim, ali ni prema jednom od dečkiju s kojima sam „bila u vezi“ nisam imala nekakve „dublje“ osjećaje. Pa, barem dok nisam upoznala Tomislava. Bio je zgodan, visok i lijepo građen, s dubokim tamnim očima i dugom crnom kosom. Ali i da nije tako izgledao bila bih zaljubljena u njega – bilo je nečega u njegovom držanju, u njegovom ponašanju, nečega što me neizmjerno privlačilo…
Uskoro smo postali jako dobri prijatelji, možda čak i najbolji. Mogli smo razgovarati o svakoj temi osim o ljubavi – oboje bi se zacrvenili kada je to postala tema razgovora u društvu. Tako da smo sve više vremena počeli provoditi nasamo, šetajući gradskim uličicama i razgovarajući. Sve do jedne subotnje večeri. Šetali smo gradom i, kad smo prolazili pored velikog grma crvenih ruža, Tomislav je naglo stao i privukao me sebi. Dugo smo se samo gledali, a tada me strastveno poljubio. Tada smo „službeno“ počeli hodati. Počelo je najsretnije razdoblje u mojem životu, razdoblje ispunjeno ljubavlju i samo toplim bojama, život sam gledala kroz ružićaste naočale, uživala sam u savršenoj idili svoga života.
Pošlo je godinu dana od početka naše veze. Dan smo odlučili provesti šetajući gradom. Prolazili smo pored velikog grma crvenih ruža kada je naglo stao. Okrenuo se prema meni i dugo me samo gledao u oči, a tada se nasmješio i započeo razgovor.
„Sjećaš se ovog mjesta?“, upitao me dubokim glasom i maknuo mi kosu s lica.
„Ne“, priznala sam.
„Stvarno se ne sjećaš događaja pored ove ruže?“, rekao je i skinuo jedan od crvenih cvjetova. „Prije godinu dana – 365 dana, budimo točniji – šetali smo ovom ulicom. Šutjeli smo. Nisam znao kako da ti priopćim da mi se sviđaš… ali ja… ovaj… kad smo stali pored ovog grma…“
„Poljubio si me…“, prošaptala sam, a Tomislav mi je prišao i opet me poljubio, upravo „onako“ kao tog prekrasnog proljetnog dana prije godinu dana.
„Volim te…“, rekao je tiho. „Najviše na svijetu…“
„I ja tebe…“, prošaptala sam i zagrlila ga.
Odjednom je nešto glasno prasnulo iza naših leđa. Prema nama je trčao onizak mladić s pištoljem u ruci i vikao nešto nerazumljivo. Tomislav je zaštitnićki stao preda me i zabrinuto gledao prema tom liku. Naravno, lik nije samo prošao pored nas nego se unio Tomislavu u lice.
„Kaj si videl?!“, zaviknuo je.
„Ništa…“, odgovorio mu je Tomislav smireno.
„LAŽEŠ!!!“, opet se izderao mali.
„Ne lažem…“, ponovio je Tomislav samo pomalo histerično. U daljini su se čule policijske sirene.
„Brzo, daj mi sve svoje novce…“, lik je počeo vikati još glasnije, ali glas mu je pukao kad su policijski službenici istrčali iz obližnje uličice s pištoljima u rukama. Počela je strašna pucnjava s obiju strana. Tomislav me bacio na pod i zaviknuo mi neka držim glavu dolje. Poslušala sam ga, a pucnjava je uskoro prestala. Podigla sam glavu i vidjela onog lika mrtvog na podu, samo mu je traka krvi curila iz usta. Brzo sam skrenula pogled i pao mi je na Tomislava, kako leži pored mene na podu, a oko njega lokva krvi.
Zvukovi, mirisi i slike su mi se počele miješati. Tomislava sam okrenula na leđa i vidjela da ima ranu od pucnja na trbuhu. Bio je još blijeđi nego inače, izmoren, ali nešto je ipak uspio reći. Potpuno tiho, gotovo nečujno prošaptao je: „Molim te… oprosti mi… umirem… ali… volim te…“.
„NE! NE! Nemoj me ostaviti… volim te… Tomislave…“, vikala sam kroz suze koje su se odjednom slile niz moje lice i čvrsto ga zagrlila. Ali u njemu više nije bilo života, nestao mu je sjaj iz očiju, a iz ruke mu je ispala ruža koju je netom ubrao upravo za mene. Bolničari su me maknuli od njega i pokušali mu spasiti život, ali znala sam da je prekasno, da njega više nema.
I sada, dok sama sjedim pod grmom crvenih ruža, ispuštajući posljednje suze, osjećam se kao da sam umrla zajedno s njim…
Post je objavljen 28.02.2009. u 19:15 sati.