Pregled posta

Razgovor s francuskim filozofom Jean-Claude Monodom

Zašto je Carl Schmitt postao predmet intenzivne polemike u Francuskoj?

Carl Schmitt se sve donedavna nije čitao u Francuskoj, osim u uskim krugovima, ponajprije među pravnicima. René Capitant, jedan od inspiratora ustava Pete Republike, služio se Schmittovim radovima. Malo je njegovih djela bilo prevedeno, nije se znalo o njegovu antisemitizmu, a njegova se povezanost s nacizmom smatrala kratkom oportunističkom epizodom. Od prije dvadesetak godina imamo nova djela u prijevodu, poput recimo njegova poslijeratnog dnevnika „Glosarium“, u kojem se pokazuje snaga i ustrajnost njegova antisemitizma. Bilo kako bilo, Schmitt je zadnjih godina postao središnjom referencom za filozofe ekstremne ljevice kao što su Giorgio Agamben, Antonio Negri („šmitovski marksizam“ je u Italiji, međutim, stariji fenomen), Jacques Derrida ili Etienne Balibar. Ovi mislioci nalaze kod Schmitta sredstva za promišljanje granica onog što se može nazvati „liberalna demokratska ideologija“ – ona kakvu poznajemo nakon pada Berlinskog zida. To je pomalo Carl Schmitt nakon Karla Marxa i neki su tu vidjeli približavanje između ta dva ekstrema.

Što Carl Schmitt donosi misliocima ekstremne ljevice?

Jedan američki politolog kaže da je Schmitt protuotrov za liberalni konsenzus, budući da je posrijedi talentirana destrukcija velikih liberalnih uvjerenja, time što se iznose na vidjelo njihovi perverzni učinci. Schmittova kritika liberalizma ima tu prednost što zvuči novo u odnosu spram marksističke retorike koja se, s pravom ili ne, činila potrošenom. Schmitt je privukao pozornost na protuslovlja liberalne države, njezinih graničnih točaka, njezinih „izvanrednih stanja“ gdje bi demokratska ideologija skidala masku i pokazivala svoje lice moći i samovolje – kao što se, nakon 11. rujna, dogodilo u slučaju SAD. Filozof Agamben nalazi, polazeći od Schmittovih ideja, da liberalna država pokazuje svoju istinsku narav kad postane nasilna i policijska. Ekstremna se ljevica zanima za Schmitta i kada on u „Pojmu političkog“ naglašava nužnost razlikovanja prijatelja od neprijatelja i ukazuje na pokušaje liberalizma da uguši socijalne konflikte diskursom o miru koji previđa kraj sukoba. Schmitt piše da liberalizam vodi „politiku depolitizacije“ – izričaj koji doslovno ponavlja Pierre Bourdieu, no ne znam je li poznavao original – u odnosu spram koje je dobro podsjetiti da na svijetu nisu svi međusobno prijatelji, da postoje i da će vazda postojati radikalno divergentni interesi.

Ne diskvalificira li Schmittova naci-prošlost njegove analize?

Hannah Arendt upozorava, povodom intelektualaca koji su podržavali Treći Reich, da treba praviti elementarnu distinkciju između onih koji su bili priznati kao veličine (sommités) u svojim područjima prije dolaska nacizma i onih malih ideologa koji svoje kratkotrajne karijere duguju tom režimu. Schmitt spada u prvu kategoriju. Premda je nedvojbeno otjelovljivao poprilično radikalno pravo, nudio je teorijsko oružje protiv nacista prije nego što su došli na vlast. Kada su nacisti postali nova „legalna vlast“, on je „nacificirao“ svoju misao i svojim pravničkim ugledom podržavao antisemitsko zakonodavstvo. Čini mi se da se kroz njegov primjer vidi kamo mogu u ekstremnim uvjetima voditi stanovita politička uvjerenja. Ponajprije mislim na odbacivanje ljudskih prava, za koja je Schmitt bio posve neosjetljiv. Potom na političku koncepciju koja apsolutno vrednuje „odluku“ protiv diskusije i koja je pripravila teren za njegovu ideju Führera kao izvorišta svakog prava. Naposljetku, na potencijalno ksenofobičnu koncepciju demokracije, već zamjetljivu kod njega prije približavanja nacizmu. Moraju se uzeti u obzir obje strane njegove osobe: Schmitt nikada nije bio nacist i napisao je zanimljive stvari, no dio njegove misli čini mogućim njegovo prianjanje uz nacizam.

Schmitta obično rabe oni koji kritiziraju američke intervencije, napose u Iraku.

U „Nomosu zemlje“ (1950) Schmitt podvlači veliku teškoću koju za liberalne demokracije predstavlja rat. Njihov ih proklamirani „humanizam“ obvezuje - kada objavljuju rat nekoj zemlji, kada je demoniziraju - reći kako vode rat ne zbog svojih partikularnih interesa, nego radi prava, humanosti, čak kako bi okončali s ratom, za mir…No razarajući stari sustav ratnog ograničavanja, gdje se protivnička država prepoznaje kao punovažan sugovornik, pa i u slučaju poraza, „pravedni rat“ ima za perverzan učinak vrstu neograničavanja neprijateljstva koje ide do posvemašnjeg uništenja neprijateljske države, diskvalificirane i kriminalizirane. Ta je kritika „pravednog rata“ zavodljiva, no treba podsjetiti da je on u svojoj teoriji prešutno prešao preko genocida nad Židovima i da je, dok je pisao „Nomos zemlje“, legitimirao hitlerovski ekspanzionizam. Schmitt pozivanje na humanost smatra intrinzično lažljivim, što će reći da se stanovite nedavne „intervencije“ (na Balkanu, primjerice) koje su se vodile u cilju sprječavanja zločina protiv humanosti – ključan pojam - odbacuju prema Schmittu kao takve. Schmitt, mora se reći, ukazuje sa stanovitim pravom na rizike dokopavanja nasljedstva (captation) naziva „humanost“ od strane moćnika koji, u ime prava hitnosti koje se poima kao više od normalnog prava, daju svu slobodu rata protiv „neprijatelja humanosti“ – kako Bush kaže – što je izgleda doktrina preventivnog rata i da bi se SAD oslobodile Ženevskih konvencija o zaštiti zatočenika i zabrani torture. Može se govoriti o jednom „međunarodnom izvanrednom pravu“.



Paradoksalno, Schmitt se vidio i kao inspirator neokonzervativcaca i Bushove administracije.

Posrijedi je lukav argument protiv neokonzervativaca koji kaže: pogledajte, oni se nadahnjuju pravnikom koji je deklarirani neprijatelj SAD. Upravo on nalazi analogije između Schmittova rezoniranja tijekom naci-perioda o Führeru kao jedinom izvorištu prava i argumentacija koje su razvili Bushovi savjetnici, posebice John Yoo, prema kojima američki predsjednik, ukoliko je vrhovni komandant vojske u vrijeme rata protiv terorizma, ima pravo raditi sve što hoće, uključujući naređivanje torture, upravo zato jer je posrijedi izvanredna situacija koja ga oslobađa od ograničenja međunarodnih konvencija. Nije nemoguće da je Yoo čitao Schmitta (čiji su pojedini prijevodi objavljeni kod nakladnika i Yoovih knjiga), no vidjeti Schmitta kao njegova inspiratora predstavljalo bi crtu koju ne bi valjalo prekoračiti. Postoji američka tradicija izvanredna stanja: 1942. godine na tisuće Japanaca i Amerikanaca japanskog podrijetla strpani su u logore u SAD. S druge pak strane, za vrijeme secesionističkog rata, viši je sud iznio kako čak i u izvanrednoj situaciji SAD ne bi trebale preuzeti rizik suspenzije temeljnih prava. To su presedani koji hrane pravnu raspravu. Istina je da se zamjećuju šmitovski naglasci u opravdanju Bushove administracije koja se na svoj način oslobađa Ženevskih konvencija ili ustavnog poretka u nepristranom procesu. Otuda je legitimno reći da se s takvim razmišljanjem ona upućuje u pogibeljni smjer, za koji smo vidjeli – i vidimo – gdje može voditi.

Kako objasniti da glavna kritika „liberalne demokratske ideologije“ dolazi od filozofa koji je imao člansku kartu nacističke partije?

Nije posrijedi glavna kritika, posrijedi je stimulativna lektira, čitanje jednog inteligentnog neprijatelja, obdarena velikim osjećajem za historijsku sintezu i način formuliranja koji je zavodio najrazličitije političko-književne duhove, od Lea Straussa i Jacquesa Derride preko Waltera Benjamina. No njegov sjaj maskira razmišljanja s puno šupljina, puno nedostataka, jednu monumentalnu laž (mauvaise foi: obmanu). Schmitt je imputirao sva zla univerzalističkoj logici ljudskih prava i sustavno umanjio destruktivne učinke logike partikularista poput rasizma, nacionalizma, nacizma. Schmitt je antihumanist i antihumanistički diskurs vazda ima rastvarajuće učinke: unosno je pokazivati se kao skeptik spram velikih diskursa, čuvati se velikih obećanja bratstva, univerzalnog pomirenja, mira, ispunjavanja dobra. U jednoj čuvenoj frazi Schmitt kaže: „Tko kaže humanost, želi prevariti“, i doista, u odnosu spram humanističkog diskursa, antihumanizam može lako ukazati na kontradikcije u postupcima, pokazati unutarnjost dekora. No valja podsjetiti na unutarnjost dekora njihovih vlastitih teorija i groznih učinaka praktičnog antihumanizma.

Do kojega se stupnja možemo pozivati na Schmittova razmišljanja a ne zastraniti?

Prema Schmittu, liberali i marksisti čine istu grešku: projektiraju obzor prevladavanja političkog sukoba i sanjaju emancipirati čovječanstvo od nasilja. Ta dva cilja Schmitt vidi kao nedostižna. Za njega je istinska politička misao ona koja počinje od dijagnoze, priznavanja pogibelji čovjeka za čovjeka, te ona koja je potom pokušava regulirati. No napose je nedostižno suzbijanje nasilja, jer kada se želi ukloniti svako nasilje, ono se raspiruje. Izvjesno je da su svi pokušaji prevladavanja politike završili raspirivanjem nasilja. Schmitt je u pravu kad podvlači rizik prskanja društva posvema prepuštena samom sebi, bez ujedinjujuće države. No protivan je rizik onaj autoritarne demokracije i ksenofobije. Zamjetno je da se izvorište jedinstva kod Schmitta iskazuje odbacivanjem manjina, počam od Židova. To je iskušenje demokracije koja napušta ljudska prava i koja je neprijateljska spram manjina, danas u Europi, s napretkom ekstremne desnice, vidljivo na djelu. Otuda se pitanje ljudskih prava pojavljuje kao ključno. Ako se može slijediti Agamben kada se služi Schmittom da pokaže kako su nakon 11. rujna SAD u stalnom izvanrednom stanju, neprihvatljivo je tvrditi kako su ljudska prava vazda bila samo čistom fikcijom. Jer ako se tvrdi da je izvanredno stanje skrivena norma političkog moderniteta, u ime čega se u vrijeme izvanrednih sudova objelodanjuju i kritiziraju „neregularni postupci“ prema „neprijateljima“, kao i kršenje Ženevskih konvencija?

Razgovarao Eric Aeschimann

Jean-Claude Monod je istraživač CNRS (UMR 8547, Archives Husserl) i predavač na École Normale Supérieure (Paris).
Njegov rad obuhvaća poglavito njemačku post-hegelijansku filozofiju i filozofiju politike, napose pitanje odnosa između politike, religije i moderniteta. Glavna djela: La Querelle de la sécularisation, de Hegel ŕ Blumenberg (Vrin, 2002), Penser l’ennemi, affronter l’exception. Réflexions critiques sur l’actualité de Carl Schmitt (La Découverte, 2007), Hans Blumenberg (Belin, « Voix allemandes », 2007), Sécularisation et laďcité (PUF, 2007).


Preveo s francuskog Mario Kopić



Post je objavljen 28.02.2009. u 18:47 sati.