DARKO – U ovom kontekstu najljepši i najdraži čovjek kojeg sam ikada upoznao....Darko Ćurdo....Potpuno izvan Svijeta i izvan Zemlje... Cure kad bi ga vidile...da uopće ne progovori već bi ležale na leđima i govorile:»Uzmi me...Uzmi me...Darko». A kad bi zinuo i počeo recitirati Ujevića, Šimića i Škurlu nije mogao pobjeći od prelijepih curičica koje je nosio u džepovima svog skromnog i poderanog studentskog kaputa u najhladniju sobu na svijetu u nekom vinogradu na rubu Zagreba. Krali smo ugljen na Akademiji uz pomoć ljudi koji bi trebali štititi Akademiju od krađe, Ružice tajnice i Ćićmira portira, i nosili u tu pustoš Zagreba da Darko ne bi dolazio na Akademiju krvareći iz smrznutog nosa.
Bili smo mladi i genijalni.
Niko nam nije mogao ništa.
Bili smo nepovrijedljivi....Bili smo nepobjedivi...Bili smo ...Mi...
KOPA CURA VINOGRAD – dolazi od početka narodne pjesme:»Kopa cura vinograd». Kakve to ima veze s teatrom? Nikakve, ali ima veze s Darkom...on ima veze s teatrom, a to je bila njegova omiljena pjesma. Pjevao ju je dosta neobično...kao da je znao tu curu i kao da je on bio taj mladić koji bi je došao obići dok kopa i upitati:» Dobro veče, curo mala, jesi l' okopala vinograd»? Cura bi... već sam zamišljao mladu, kršnu Posušanku, koja cijeli dan po suncu kopa i ne umori se, kršna, vitka, crvena u licu, plećata, kako mu odgovara:» Evo kopam cijeli dan, cijeli dan, a sutra ću povazdan, povazdan»... i taman da Darku udari spoj ono ...kao...po danu kopam, ali navečer sam još u formi i mogu još svašta....Kad:»Sa prozora majka viče, što se tebe tiče mangupče»? Tu bi Darku uvijek malo došla suza na oko. Shvatili smo da mu je prva ljubav propala negdje na ogradi vinograda u Posuškom polju zbog nerazumijevanja surove majke koja je štitila nevinu kćer.
Imao je on još jednu omiljenu....E sad će te vi misliti da je Darko bio neki bećar koji je išao okolo s gitarom i zavodio cure...To nije tako...On je bio plemenit i ne samo da nije imao gitare nego nije imao ni sluha...Što će ti sluh ako voliš pjevati...Što će čovjeku sluh ako mu duša pjeva...U Darka je pjevala, ali tu drugu njegovu omiljenu pjesmu je izvodio samo u izvanrednim prilikama, jer je bio koautor...naime napisao je muziku...a išla je ovako:
«Bumbari se sastali,
pa na pčele napali:
«Kakav je to red,
da ne date nama med?
Kakav je to red,
da ne date med»?
Kako sam rekao kod Darka se nije moglo govoriti o sluhu...., ali interpretacija...? Svi prisutni bi u čudu zaprepašteni stali i odgonetali što im se desilo i onda bi se, uvijek, prolomio frenetičan aplauz. Obrazovani muzičari su bili zatravljeni, a jedan profesor s Muzičke akademije, dobro sam ga vidio, se držao s obe ruke za glavu i jecao:»Bože, jeli to moguće? Bože, jeli to moguće»?
Poslije sam čuo da se prestao baviti muzikom, napustio profesuru i sad uzgaja gljive u nekom napuštenom rudniku u Zagorju. I sada ga zovu u Filharmoniju i Operu, ali on sve ponude uporno odbija ne želeći kazati razlog....Šok je bio prevelik.
Herbert von Karajan je, doduše, umro tek dvadesetak godina kasnije, ali ni to nije bez vraga.
Trebalo bi drugačije razmišljati o vremenu i o njegovom protezanju u našim životima ... Evo i Schönberg je umro, prije tog Darkovog nastupa, dvadesetak godina ranije... I ? I di smo onda?...Tribalo bi razmislit.
Možda uključiti Einsteina i Plancka....? A, di su i oni?
LUBIN – dolazi iz portugalskog jezika, a u nas mu se još reče smudut, brancin, agač, a ima još puno imena na cijelom Jadranu. Svaki otok ima svoj naziv za lubina, a bome i svako selo.
Olovno je sive boje, na trbuhu srebrenkasto bijel. Dužina mu je do jedan metar i zna težiti i do četrnaest kilograma. Prosječni lubin koji mi jedemo je od pol kila do kila. Obitava duž cijele naše obale na dubinama do dvadeset metara, a voli se zadržavati na pjeskovitu dnu posebno na područjima gdje se primjećuje slatka voda. Ima mekano i vrlo ukusno meso i priređuje se najčešće lešo, ali i pržen i pečen na žaru.
Delikatan stvor i dok živi u moru i dok miriše na našem stolu.
Dobro, a kakve veze ima lubin s teatrom? Ima, itekako ima. Pođite na lubina kod gospara Mislava Burđeleza u « Galiju» u Cavtatu, na ručak, a za večeru pođite požderat pljeskavicu, dvanaest ćevapa s lukom ili nedaj bože hamburger u drugi lokal.
Drukčije predstavu pravi onaj koji uživa u lubinu i pije ohlađenu malvasiju, nego onaj koji ždere hamburger i dvanaest s lukom i loče pivo.
Lubin je delicija i može se spraviti na sto raznih uvijek delikatnih načina i uvjek je dobar,
a smrdljivo mješano meso se spravlja uvijek na samo jedan način da se pregori na žaru i uvijek je loše.
E, sad što je bolje?
Ne znam.....Što tko voli...Drukčije je.
Post je objavljen 28.02.2009. u 17:30 sati.