Što te nema, šta ima novo, gde si?
Šta ima gospođo, nema ništa, ili što bi rekao bivši predsednika Milutinović – nemam ništa pametno da vam kažem.
Bio sam u biblioteci i rešio da postanem pametan. Zato sam uzeo na čitanje "Dnevnike i zapise" Serena Kjerkegora. Vejao je mokar, težak sneg, pa sam knjigu ubacio u kesu i stavio u džep od jakne. Kad sam to veče stigao kući, knjige nije bilo! Negde je ispala! Kakav blam, otići u bibiliteku i priznati da sam izgubio knjigu! Koju nisam ni pročitao! Sledećeg jutra sam se odvezao na posao, i došao do mesta gde sam veče ranije bio parkiran. Knjiga je bila u snegu, nedirnuta, ispala je dok sam se tu ranije muvao i otkopavao zavejani auto.
Svejedno je nisam pročitao, mnogo je teška, ništa ja tu ne razumem.
Počinje da sviće sve ranije. Probudim se, vidim da je još rano, zaspim i spavam još malo, ako nešto sanjam, sećam se. Pa sam sanjao da sam ministar prosvete. Ne ovaj Žarko Obradović ili neki drugi lik, nego eto tako ministar, i to baš prosvete. Zašto? Zato.
Pa onda sanjam neke mostove, vozove, stanice, autobuse, autoputeve i presedanja. Stalno negde putujem.
Sanjao sam da sam otputovao na masovnu svadbu u pastelnim bojama, difuzno osvetljenu, sfumato, gomila parova i matičar, a ja sam, ušetao odjednom u kadar. Ups, pardon, rekoh dok sam se iskradao.
Jutros sam sanjao da sam predsednik SAD. Kandidovao se i izabraše me. Bilo mi mnogo nezgodno što ću biti predmet analiza i kritika: kako hodam, kako se rukujem, način na koji govorim...
Inače, kada sedim sam u kafani ili kafiću, kada recimo čekam nekoga, imam osećaj da svi gledaju u mene, udrvenim se, hoću da poludim osim ako nemam neke novine ili knjigu da se sakrijem.
I to bi bilo sve.
A da, najeo sam se usoljene ribe pre neko veče. Od toga sam tako ožedneo da sam se probudio u sred noći i popio dve čaše vode.
Post je objavljen 28.02.2009. u 03:37 sati.