Malo sam šizofrenična ovih dana. Ne znam jeste li primjetili, jer ako niste, onda sam mogla i mučat.
Napišem priču, za smijat se. Pa onda kukam i stavljam tužnu muziku. Gitare i to.
Pa me pukne nostalgija za Bosnom. Pa za Visom. Pa na drugom blogu redam stihove tipa cvijeće proljeće ćići mići a onda hoooops!- sve to zaserem jednim ciničnim muškomrzilačkim stihom. Najbolje vam je dignit ruke od mene, jer Bog očito već je.
Da ne bi mislili kako sam šizofrenična iz čista mira, dat ću vam naslutit, djelomično. Ne, nije pms. Ne, nisam ni sretno, ni nesretno zaljubljena (u toj zoni imam trenutno ugodnu, opuštajuću prazninu). Ne, nije ni klimakterij.
Jeste li čitali Kafkin "Proces"?Jeste li kad pokušali, onako, tek iz perverzne znatiželje, sebi dočarati jezu čovjeka koji se najednom nađe u situaciji da se mora braniti a zna da nije ništa napravio? Situacija kad ste optuženi, i to ozbiljno, a vi nit' luk jeli nit' luk mirisali?
Eto, u takvoj nekakvoj apsurdnoj situaciji se trenutno nalazim. Nad mojim životom se nadnijela velika siva sjena i prijeti. Ne radi se, naime, o nikakvoj infantilnoj "To je nepravdaaaa" Kalimero situaciji, nego o situaciji koja uključuje traženje dobrog odvjetnika i pripremanje odbrane pred izvjesnim državnim tijelima.
Prvo sam bila u depri, u onakvoj vrsti depre kad pomislite da više ne možete dalje, da su vam isisali zadnji jebeni atom snage, kad bi najrađe negdje legli i umrli. Onda vas bliski ljudi podsjete da nemate pravo niti umrijeti jer ste nečiji roditelj. Međutim, znam da će vam ovo zvučati grozno, ali čak me ni TA činjenica nije trgla. Osjećala sam kako život jednostavno curi iz mene, sebično i ne obazirući se na moje majčinske obaveze.
Takvu malodušnost u čovjeka zna izazvati jedan strašni, strašni osjećaj učinjene mu nepravde. Nepravda koja je tako ironična, teška i nepodnošljiva da sam upala u tupilo koje je valjda trebalo poslužiti kao obrambeni mehanizam.
Zamalo sam umrla iz čistog dišpeta!
Već danima potpuno ravnodušno i zaspem i budim se. Upala sam u stanje neosjetljivosti, mozak ima svoje tehnike anesteziranja boli, a to je dobro. Ono što nije dobro je činjenica da sam u nekoliko dana postala sjena koja nit' jede, nit' pije, nit' živi.
Kao što sam napisala jednoj dragoj blogerici, održavam samo vitalne funkcije: disanje i blogiranje. Hehe.
Međutim, danas popodne sam digla glavu. Odlučila sam se boriti. Dobro, nije baš da su mi bili neki izbori: Ili se borit, ili crknit.
Prvo sam imala namjeru crknit. Onda mi je kroz glavu prošlo, hej, ako crknem, više nikad neću moć pisat blog, komentirat, a niti ikad više bit na almost cool listi! Iako bi mi sad puno više pristajala lista "almost crknuta".
A da ne govorim da mojim crknućem prestaje i zadnja šansa da se bar još koji put u životu kvalitetno poseksam! E, to mi je dalo snagu! želim živjeti! želim blogirati, komentirati, i seksati se!
Život je almost lijep!!!!
Do sljedećeg šizofreničnog ispada, vaša crkotica.
Post je objavljen 26.02.2009. u 23:11 sati.