no.316
Osjećam da se sve manje i manje mogu izraziti.
I to me plaši.
Osjetim nalet neke inspiracije ali ne znam što ću sa njom.
Nedostaju mi dani mog crtanja. Ništa spekakularno ali sam uživala. Jedan crtež bi radila danima.
Poslije bi guštala, spremila ga u fascikl i krenula sa novim.
Ne crtam već dugo. Predugo. Doslovno godinama. Prije par mjeseci sjela sam za stol, uzela olovku u ruke i ništa.
Nisam nacrtala ništa.
Prije sam pisala. Priče. O svemu i svačemu. Ispunjavala sam bilježnice, papire ... nije tu bilo umjetničke vrijednosti.
Ali sam pisala. Ono iz nutra puštala van.
Ne moram niti reći da su od toga prošle godine.
Nisam napisala ništa.
Više je razloga.
Danas kad sam se probudila pogledala sam kutiju u kojoj stoje moje stvari.
KUTIJA.
Imala sam policu. Pisaći stol i stolicu. Moje stvari i knjige imale su mjesto, kazete, cedeji i one male sitnice u obliku raznih figurica.
Danas imam kutiju.
Mojom krivicom nemam stol i stolicu, policu i te stvari .... ali kutija je zaista deprimirajuća.
Moj san je veliki drveni radni stol.
Jedan od onih stolova koje vidimo u filmovima kada nam redatelj želi reći da je njegov lik vrlo renesansnoga duha, da radi na sebi, da čita, piše, crta, proučava, stvara. Sa hrpom olovaka, bojica, papira, sa jednom grčkom skulpturom u samom čošku, sa hrpom brošura, karata za razne muzeje, kazališta, događanja ... sa debelim mačkom koji spava preko svega toga.
Stol koji svjedči kako mu je vlasnik ispunjen.
Jedan takav stol.
I mogla bih ga imati da nisam tako prokleto lijena.
Nema oprosta u toj samospoznaji ,samo osuda. Trivijalna rečenica ... ''ništa me ne motivira'' je notorna laž.
Uopće ju ne izgovaram. Jer čim pogledam kroz prozor ja sam motivirana. Tisuću ideja mi jurne glavom.
Kroz prozor vidim Sljeme, aha, idem ovaj vikend gore.
Otvorim novine, aha, ovo i ovo događanje, idem.
Mogla bih ovo i ono i sve ... ali što?
Ja se bacim u krevet i gledam televiziju.
Puštam filmove koji mi pokazuju ono što se događa kada izađem iz stana i pitam se '' zašto i ja ne tako.''
Zato jer sam lijena.
Jer mislim da zbog neke kozmičke pravde imam na to pravo. Biti lijena.
Samo što sam se grdno prevarila.
I potrošila dragocijeno vrijeme na doslovno ništa.
Nema otkupljenja i promjene u ovim mojim riječima.
Samo jedna ružna konstatacija.
Post je objavljen 26.02.2009. u 13:07 sati.