Pregled posta

KRITIKA: Aleksandra Kardum 'Spavaš li?' (Disput, Zagreb, 2007.)

Svojim prvim, prije dvije godine objavljenim romanom 'Ono što sam prešutjela' Aleksandra Kardum pokazala se kao samosvojna pripovjedačica, sklona introspekciji i ozbiljnu pristupu temi i njezinoj razradi i oblikovanju, a novi je roman 'Spavaš li?' čini jednom od najzanimljivijih autorica najnovije hrvatske književnosti. Za razliku od prvoga romana, gdje je artikulirala intimu i iskustvo jednoga, ženskog, lika, u novome romanu autorica širi pripovjedni spektar na više protagonista i vremenski i prostorno odijeljenih fabularnih tokova, koji se na koncu svi stapaju u skladno zaokruženo, vrlo ganutljivo romaneskno tkanje.
U romanu 'Spavaš li?' Aleksandra Kardum dojmljivo ponire u psihu većeg broja karaktera, koje osim spola, nacionalnosti i profesije razdvajaju i generacijske razlike. Tako tu imamo sredovječnoga stranca, vjerojatno s britanskom putovnicom u džepu, na diplomatskoj misiji u Bosni, oženjena trideset godina mlađom Bosankom, te ga nakon prometne nesreće zatječemo na liječenju u bolnici. Poliperspektivnost i pripovjedno višeglasje romanu osiguravaju lik liječnika koji se u bolnici skrbi o unesrećenome strancu te lik mlade majke koja od ratnog vihora spašava dvogodišnjeg sinčića, sklanjajući ga u špilju u šumi. Iskaze ta tri lika povremeno prekidaju i dnevnički zapisi djevojčice s kraja Drugoga svjetskog rata, a naizmjeničnim nizanjem tih četiriju fabularnih tokova autorica vješto gradi napetost, pazeći (i uspijevajući u tome) da se konačna isprepletenost sudbina tih ljudi ne ispostavi izvještačenom i neuvjerljivom. Poveznica između likova jest traumatičnost iskustava kojima su zbog ratnih događanja obilježeni, no iako roman sadrži i nekoliko sekvenci izvanjske manifestacije rata, autorica naglasak ipak stavlja na posljedične infernalne utjecaje koje rat ostavlja na nutrinu likova, a koji se manifestiraju s odgodom, u potisnutom stresu koji eruptira naknadno, u obliku duševne rastrojenosti, nemira i tjeskobe. Dnevnički zapisi djevojčice, s kraja Drugoga svjetskog rata, koja piše o utamničenome ocu koji se borio na pogrešnoj strani i o majci koja se podaje političkom moćniku kako bi supruga izbavila iz zatvora, u početku se – ponajviše zbog vremenske udaljenosti – čine suviškom i stranim tijelom u rukopisnom tkivu da bi se na koncu skladno uklopili u arhitektoniku priče, otkrivši svoju važnu fabularnu ulogu, ali i višestrukost svojih značenja – osim teze o cikličnosti rata, zla i zločina, ti dnevnički zapisi posreduju žensko iskustvo ratne traume, koje, iako bez oružja u ruci, nije ništa manje bolno.
No, iako posreduje i iskustva više ženskih likova, Kardum okosnicu romana temelji na psihičkim proživljavanjima dvojice muškaraca, liječnika i stranoga pacijenta na bolničkom liječenju, možda i svjesno na taj način praveći odmak od svoga prvog romana, kako bi izbjegla svrstavanje u ladicu tzv. ženskog pisma. Ipak, iako to nije imanentno isključivo autoricama (što dokazuju i recentni prozni radovi mnogokojeg muškarca – od Prtenjače, preko Vadanjela, pa sve do Pintarića i Simića), izrazita emocionalnost, uz vrlo istančanu i suptilnu psihologizaciju, osnovno je obilježje rukopisa Aleksandre Kardum. S tim u vezi valja istaknuti da je spisateljica magistrica pedagogije koja se bavi glazbenom terapijom za djecu s autizmom, a kako u bilješci o piscu za sebe veli, ona je »strastveni tragač za sitnicama: prikuplja nehotične geste, namjerne poglede, duge i kratke šutnje, riječi koje su daleko više od toga, osmijehe koji to nisu, i razne druge stvari«, a njezin je roman arhiv prepun upravo građe te vrste, čime autorica postiže nesvakidašnju intimizaciju i emotivnost te iznimnu uvjerljivost karakterizacije i duboku uronjenost u psihu likova. Uz provodne teze o povezanosti i isprepletenosti ljudi i sudbina te neizmjerne važnosti naizgled nebitnih sitnica, najčešće ponavljan motiv u romanu miješanje je stvarnog i nestvarnog, u obliku likova koji kao da izlaze iz sebe. Promatrajući pritom sebe kao nekoga drugoga oni samospoznajnost dovode do krajnjih granica, osvješćujući svoje postupke i njihovu motivaciju, uz istovremeno spoznavanje grešaka u koracima u odnosima spram drugih i s drugima. Likovi tako ekvilibriraju između zbilje i privida, ali i između sadašnjosti i sjećanja, a upravo čestim uvidom u iskustva u prošlosti proživljena autorica čitatelju omogućava bolje spoznavanje njihove situacije i identiteta, suptilno nas tako uvodeći u privatni pakao svakoga od njih.
»Riječi su važne. Samo ih treba pronaći, one prave«, tvrdnja je jednog od likova koje se autorica drži od prve do posljednje stranice; njezine su rečenice bujne, guste i snažne, a dijalozi posjeduju rijetko viđenu životnost i uvjerljivost – svaka je riječ pomno odabrana i odvagnuta, a nepažljivo bi čitanje i trčanje tekstom značilo neoprostivu uvredu trudu s kojim Aleksandra Kardum pristupa pisanju. Intimna proživljavanja više likova autorica posreduje iz pozicije tzv. sveznajućeg pripovjedača, pri čemu treće lice jednine vrlo vješto rabi u ulozi prvoga lica. To je rjeđe zastupljen, a u ovom slučaju vrlo efektno iskorišten postupak, baš kao i imenovanje likova jednim početnim slovom, čime individualizacija, zbog vrlo dobro provedene karakterizacije likova, nimalo nije dovedena u pitanje. 'Spavaš li?' dvjesto je stranica duga gradacija tjeskobe, nesreće, tuge i sivila, uz nagovještaj nade u posljednjim recima pomno strukturirana i pažljivo pisana romana, prepuna ganutljivih i dojmljivih scena (poput one gdje liječnik potajice promatra nježnu igru majke i djeteta, ili dirljive sekvence zanemarivanja starije žene od strane medicinske sestre), ali i vrlo zanimljivih kontemplacija iz horizontale bolničke postelje, na tragu Desničina Ivana Galeba (intrigantno pacijentovo razmatranje života kao pokretne trake ili ideja o zapakiranosti čovjeka u tijelo kao u kutiju).

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljneo u 'Vijencu', broj 363, siječnja 2008.