Marketing
Zloduh vremena
Diplomirala sam ekonomiju, ali nisam ekonomist, barem ne financijaš. Platila sam ženi iz računovodstva 100 kuna da mi ispuni prijavu poreza na dohodak i napravi procjenu povrata jer mi se ni sa tim neda zafrkavati iako sam svake godine sama ispunjavala formular. Nisam ni osoba sa nekim čvrstim političkim stajalištima, a u novinarstvu sam pronašla nišu u kojoj takvih stvari ima najmanje (u našem časopisu zapravo uopće nema). Ipak, morat ću postati i nekakav financijaš i politički znalac, barem na razini prosječnog čovjeka (ako riječ "prosječan" uopće postoji kada se govori o ljudima). Ne sviđa mi se ovo vrijeme i ne sviđa mi se činjenica da ne vidim dalje od "danas". Točnije, ubija me u pojam. Znam dovoljno kako bi mi bilo kristalno jasno da upravo slijedi kraj jednog društvenog uređenja, da dolazi biblijskih 7 gladnih krava i da bih vrlo lako mogla ostati bez mirovine, posla, povrata poreza, a ušteđevine uopće ni nemam već se godinama šlepam na dozvoljeni minus.
Atmosfera koja se osjeća u zraku je strašna, gotovo slična onoj koja se osjećala prije rata iako je tada nisam u potpunosti doživljavala. Bila sam srednjoškolka, znala sam da će se mama i tata uvijek snaći da nam osiguraju kruh i pristojne uvjete za život. Zagreb je ipak u najvećoj mjeri bio pošteđen ratnih zbivanja, pa je i on nekako prošao kroz moj život, a da mi nije izazvao ozbiljnije posljedice. Ne, nisam zaboravila, teško mogu i oprostiti, trag postoji - ali ovo što osjećam danas nije mjerljivo. Danas sam roditelj, danas sam ja ta koja donosi kruh u kuću i koja mora osigurati svom djetetu budućnost. Iako se još uvijek mogu osloniti na roditelje, ne mogu se više sakriti pod mamine skute i praviti se da ono što ne vidim ne postoji. A kako je tek onima koji nemaju ni roditelje, a kamoli bilo koga drugog...
Na poslu svakodnevno slušam tko je sve dobio otkaz, kakve su njihove obiteljske drame, a tko je sve na listi za odstrel. Firma će otpustiti 100 do 200 ljudi. Mene ne mogu jer sam honorarac, jednostavno su ukinuli radno mjesto koje sam trebala popuniti, ali zato me vrlo lako mogu otjerati. Trenutno imam zaštitu urednice, potrebna sam u redakciji, ali to je, kao što rekoh, "trenutno". U dućanu mi teta na blagajni priča kako nikada nisu imali toliko kovanica i da ne trebaju sitno (do nedavno su ga žicali) - ljudi imaju sve manje papira, kupuju tek toliko da pojedu nešto malo za gablec i prežive radno vrijeme.
Časopisi masovno izlaze sa savjetodavnim rubrikama kako preživjeti krizu, no mi i dalje ne znamo hoćemo li i što napisati. Nezgodno je kada profesionalno radite na medicinskim temama, a ne objavljujete nekakve idi-mi-dođi-mi tekstove. Takvi se sastave u najviše sat vremena i prekrasno popune prostor. No, kada treba napisati nešto konkretno o ovom vremenu, nešto će ljudima uistinu pomoći, e tada nastaje problem - nema optimizma i nema formule uspjeha. I države su se počele okretati same prema sebi, nastojeći spasiti vlastitu guzicu od krize, a zbog tog "spašavanja" su se i građani počeli zatvarati sami u svoje oklope prestrašeni od "pomoći" koja slijedi. Mogli bi se napisati kilometarski tekstovi o patologiji vremena - koji će se sve duševni poremećaji rasplamsati, a koji će novi nastati. Tako se već sada može predvidjeti novinske naslove koji nam slijede: "Raste broj samoubojstava u svijetu, a Hrvatska prati trend", "Depresija puni psihijatrijske ambulante", "Kako se nositi sa anksioznim poremećajima i napadajima panike", "Alkoholizam i nasilje i u obitelji ponovno u porastu", a da ne govorimo o onim dobrim, starim pratiteljima svih velikih kriza i bolesnih društvenih uređenja - ovisnosti, maloljetnička delikvencija, općeniti porast nasilja i slično.
No, važno je da ćemo svi biti zdraviji jer se manje puši. Pušači su krivi za sve bolesti ovoga svijeta. Oni truju sebe i druge... Pretpostavljam da će u godinama koje slijede pušača biti još manje jer je netko Tamo Gore uslišao molbe onih koji stoje iza antipušačkih kampanja - pušilo im se ili ne pušilo, neće imati para za kupovinu cigareta. A upaljače koji im se nalaze po torbicama i ladicama moći će dobro iskoristiti za paljenje peči na drva, kanti oko kojih će se grijati beskućnici ili vlastite lomače (tamo im je i mjesto).
Počinjem razmišljati o prostoru u vrtu. On nas je prehranio u vremenu kada su moji otplaćivali 6 kredita nakon selidbe. Moglo bi ga se malo pognojiti da se zemljica oporavi, a sjeme i sadnice nisu baš toliko skupe. Možda imam malo dara od mog tate da napravim od vrta čudo ako zagusti. A možda ću dobiti i bingo - kupila sam listić i nikad se ne zna. Odmah bih povukla sve novce iz banke, ali onda bih morala i razmisliti koja valuta ima najveće šanse za preživljavanje krize. Eventualna kupovina nekretnine nas ne bi mogla nahraniti, barem ne u narednih nekoliko godina, a vlastiti biznis ni u ludilu ne bih u ovo vrijeme pokretala.
Neću više širiti negativnu energiju, ionako je ima previše. Pripišite ovaj post privremenom ludilu, činjenici da ću biti sama sa malim tjedan dana jer dragi putuje ili PMS-u koji bi ovih dana trebao biti okončan. Over and out do neke pozitivnije teme, a svima želim mirno more - trebat će nam.
Post je objavljen 26.02.2009. u 05:52 sati.