Malo sam smirenija sad, glava se ohladila i čak na situaciju mogu gledati pozitivno. Da, istina, s jedne je strane razdvojenost prilično težak udarac za nas dvoje, a s druge strane...pa, možemo na to gledati kao na novu u nizu naših zajedničkih pustolovina. Ili test izdržljivosti za našu vezu. Ako se održimo, u što svim srcem vjerujem, znat ćemo da je to to, a ako ne opstane...onda nije bilo ni vrijedno spomena. No da...hajdmo na vedrije teme!
Mozgić smišlja zločeste pričice, a prvi dio jedne dobivate danas! Nadam se da ćete uživati!
Pola 5 je, još barem dva sata do svitanja, a ja palim svoju prvu jutarnju cigaretu. Ili posljednju noćašnju, kak se okrene. Kao da je i bitno. Iza mene je još jedna neprospavana noć, suludi izlazak i razmazana šminka. Izbjegavam ogledala u ovakvom stanju. Ne želim se vidjeti sada.
Cigareta mi savršeno sjeda. Uvijek je tako kad sam živčana. Ljudi kažu da su to gluposti, da je stvar autosugestije, u što i vjerujem, ali baš me briga. Uvlačim dim za dimom, guštam u oporom okusu duhana i svih kemikalija s kojima je pomiješan, a ruke mi se smrzavaju od hladnoće. U sebi proklinjem prokleti taksi koji sam pozvala prije 10 minuta, a kojeg i dalje nema na vidiku. Zapravo i ne znam zašto se čudim, obzirom da se nalazim u nekoj selendri usred grada, u labirintu uličica u kojima se ni sam bog ne bi snašao. Ne sjećam se točno kako sam dospjela ovdje. Znam s kim. Iako bih radije da je obrnuto. Sad kad je razina alkohola u mom krvotoku dosegla razinu pri kojoj sam savršeno svjesna svijeta oko sebe, najradije bih se upucala.
Moj je problem u tome što su mi svi, kad sam pijana, jako lijepi, simpatični i super. A onda se otrijeznim. I zaključim da je moje pijano poimanje svijeta prilično točno, ali ne zbog toga kaj su stvarno svi super i prekrasni, nego zato kaj sam ja pijani idiot, koji u tom stanju izgleda kao jeftina ukrajinska kurva.
Po tko zna koji put se pitam što mi je ovo trebalo. Umjesto da me pusti da sama čekam taksi, na čemu sam inzistirala, on me ne pušta na miru. On je lik kojeg sam noćas vidjela prvi put u životu. A obzirom na spiku, definitivno i zadnji put. – zašuti, zašuti, zašuti... – govorim u sebi, ali ne pomaže. Najradije bih ga poslala u 3 rodna mjesta, ali suzdržavam se. Ionak ga moram pretrpjeti još samo par minuta. Za slučaj da se taksi odluči pojaviti u skorije vrijeme. Pokušala sam komunicirati s njim, ali mi previše ide na živce. Filozofira previše, a ja nikad nisam pretjerano voljela filozofe. Ne volim kada ljudi kompliciraju ono što je jednostavno.
– Zašto ti pušiš? – pita me.
–Eto, baš mi paše tako.
– Kak ti nije odvratan okus cigarete? – stvarno mi ide na živce...
– Eto, nije. Uživam u cigareti, inače ne bih pušila.
– Pa većina ljudi počne pušiti zbog društva. Obično im se cigarete gade.
– Većina ne znači svi. Meni se ne gade.
– Ali sigurno si počela jer si to vidjela od nekog drugog.
– Ok, probala sam cigaretu iz čiste znatiželje, svidjela mi se, i nastavila sam pušiti, u čemu je problem?
– Mislim da zavaravaš samu sebe. Pušenje šteti organizmu, organizam slabi... Kako ti se to može sviđati? Zašto ne prestaneš? Ti si ovisnik.
- Dobro, jesam. A ne prestajem zato što ne želim prestati. Jer mi je gušt. Kad ne bude, onda ću prestati. – ne mogu vjerovati da stvarno vodim ovakav razgovor. Još bi tolerirala takvu spiku da ga noćas nisam vidjela kako šmrče. I završila kod njega doma. Ana, glupačo! Želim da se taj prokleti taksi već jednom pojavi...
Napokon! Neki auto s lijepim svjetlećim znakićem na krovu zaustavlja se ispred nas.
– Vi ste zvali taksi? – pita nas. Jok, tvoja mama.
– Da, ja sam ga zvala. – i taksist me živcira. Ali pošto me spašava od idiotske spike, ponašam se pristojno, kao prava dama. Okrećem se prema filozofu.
– Idem ja.
– Ajde...pa čujemo se...
– Da, može... Bok!
– Bok! – napokon ulazim u auto i bježim s mjesta ove tragične nesreće. Smijem se njegovom komentaru. „Čujemo se...“ Baš. Mogao se bar sjetiti neke druge šablone, koja bi zvučala barem mrvicu uvjerljivije. Obzirom da nismo razmijenili brojeve (da me i tražio, ne bih mu ga dala), ovako je ispalo samo blesavo. Ma nije ni bitno. Važno je da je gotovo, da sam sad na toplom, i da polako, ali sigurno idem prema doma.
– Gospodična! Jel to vaša ulica, pitam vas?
– Jebemu! – zaspala sam u taksiju. – Da, to je to! Tu izlazim! Kolko sam vam dužna? – čovjek mi kaže cifru od koje sam skoro pala u nesvjest, ali si mislim da drugo nisam ni mogla očekivati. Naravno, nemrem naći novčanik u torbi. Kopam ko zadnja budala, ruke mi više smetaju no što pomažu, a taksist pizdi. Napokon nalazim novčanik, vadim pare i ostavljam mu par kuna viška. Mogao bi pokazati barem malo zahvalnosti za to, no samo me se pokušava što prije riješiti iz auta.
– Doviđenja! – rekoh i napokon se izvlačim van. Taksist kreće odmah, valjda u strahu da se ne odlučim vratiti u auto. Proklinjem muški rod i krećem prema svojoj zgradi. Ostavio me nekih stotinjak metara dalje od kuće, ali nije mi se dalo prigovarati, pa sad polako šećem. Vučem se ko puž, i nakon nekih 5 minuta napokon se dokopam svog ulaza. Nekako otključavam vrata i ulazim. Hvala bogu pa živim na prvom katu. Da nije tako, vjerojatno bi legla pod stepenice i spavala. Ovako, učinilo mi se da je ipak vrijedno tog napora. Jebeš zgradu bez lifta... Dolazim pred svoja vrata, guram ključ u bravu, vrata se ne žele otvoriti. Lupam, tresem, pizdim. Ne pomaže. Ja sam idiot. Možda da probam s drugim ključem? Vidi, pa uspijeva! Napokon sam u svom stanu. Zaboravljam na politiku s ogledalima i pogledam se. Izgledam ko da sam ispala iz horora. Mrzim cugu. Skidam kaput, bacam ga preko nekog stolca. Pada na pod, al baš me briga. Cipele ostavljam po putu. Sutra ću se pobrinuti za njih. Napokon stižem do sobe. Bacam se na krevet. Odjeća i šminka pričekat će jutro. Zadnja misao prije sna: VIŠE NE PIJEM!
pozdrav od fizičarke!
Post je objavljen 25.02.2009. u 23:11 sati.