Marketing
Mediji u obitelji – Riječ roditelja
Televizija tvoriteljica vizija
«Tata, prijatelji iz razreda su mi rekli da je sinoć bio dobar film. Svi su gledali. Samo ja nisam.»-rekao mi je jedne prilike moj sin koji je tada pohađao treći razred. Prvo što sam osjetio je bila krivnja. Pa kakav sam ja to otac, kakav sam ja to roditelj. Svi daju djeci gledati filmove a ja ne dam. Nakon toga mi se ipak uključila lampica koja valjda pokreće pamet. S obzirom da su odrasli skloni pretjerivanju to se onda prenosi i na djecu. Tako sam u razgovoru sa mojim sinom saznao da nisu baš «svi» odgledali taj film. Kad sam ga pitao da objasni što je bilo dobro u tom filmu odnosno što su gledatelji filma spomenuli kao dobro spomenuo je najkraće rečeno jurnjavu i pucnjavu. Možda će netko pomisliti da tu nema ništa strašno i zapitati se kakav sam ja to roditelj kad ne dam djetetu gledati lagani krimić. Nisam mogao. Film je počinjao iza 22 sata nakon večernje informativne emisije a sinu je škola počinjala ujutro. Zajedničkim dogovorom mene i supruge a to smo objasnili i djeci a oni su prihvatili ne baš presretni da treba ići spavati oko 21 sat pogotovo ako je škola ujutro. Nije ih puno zanimalo da su djeca u naše vrijeme išla spavati u 19 i 15 nakon crtanog filma.
«Tata danas smo se u školi igrali sapunice.»-reče mi kćer tada učenica drugog razreda. Baš me zanimalo kako se igra ta igra. Sudjeluju cure i dečki. Već se otprije zna tko se kome sviđa pa se onda zaljubljeni par tuče i svađa, trči se po razredu i hodniku pa se neki dečki tuku s nekim drugim dečkima a cure svađaju s nekim curama. Nisam baš dobro shvatio ali pravio sam se da jesam. Moja kćer ne gleda redovito tu sapunicu pa se očito nije dobro znala igrati. No, imao sam sreću nazočiti na jednoj školskoj priredbi i vidjeti kako izgleda mini predstava na temu sapunica koju su pripremila djeca. Roditelji su bili oduševljeni, posebno mame jer je bilo smiješno. I meni je bilo smiješno. Ali sam poslije shvatio da je to zapravo tužno. Tužno je da djeca razmišljaju o sapunicama i oponašaju likove a uopće nemaju pojma o životu, o osjećajima o tome da je to umjetna stvarnost koju im nameću autori sapunice. Što bi bila sreća u nesreći? Meksičke i španjolske sapunice su bliže našem mentalitetu pa tu ima i nekih dobrih stvari. Naravno smatram da djeca ne bi trebala gledati sapunice koje su namijenjene za odrasle.
Moram iskreno priznati. Ja sam kao roditelj u panici. Teškoj panici. Često se pitam radim li ja to dobro. Razgovaram sa suprugom. Razgovaramo sa prijateljima i starijima i mlađima od nas. Tražimo ideje kako usmjeravati djecu kako ih podići da postanu dobri ljudi. Kao što smo mi? Često se uhvatimo da primjenjujemo neke metode svojih roditelja. Ne znamo što je dobro i ne znamo kakvu ćemo djecu imati. Svatko od nas zna neku obitelj koja ima više djece pa onda neka od njih valjaju a neka ne. Pitamo se kako je to moguće da od istih roditelja, dobrih ljudi, jedno dijete bude uspješno a drugo problem.
Teško je naći odgovor. Možda bi najtočnije bilo da svako dijete ima svoju percepciju, svoj jedinstveni doživljaj okružja u kojem živi pa onda i reagira na svoj jedinstven način.
I televizoru treba odmor?
Sociolozi, psiholozi, liječnici, pedagozi, vjerski učitelji i roditelji kao skupina koju to najviše zanima raspravljaju, pišu i uče kako treba odgajati djecu ali pravoga i gotovog rješenja nema. Zato su povici na televiziju kako ona kvari djecu možda pretjerani. Na televiziji se doista mogu vidjeti mnoge loše poruke i programi. U posljednje vrijeme ih je sve više. Zasigurno u programima za odrasle i prevladavaju jer kako ćeš vidjeti dobar film ako nema nekakve jurnjave ili prijetnje, barem jednog ubojstva, malo preljuba ili barem jedno silovanje. Ponekad mi se čini da su sve lijepe priče ispričane pa su sada ostale samo one ružne. Nikome nije zanimljiva neka topla ljudska priča kao što je bilo prije. No i tu je televizija. Vrte stare filmove. I tamo su česta ubojstva. Ali u tim filmovima pobijedi dobi dečko i oženi dobru djevojku za kojom je čeznuo cijeli film. Kod ovih modernih filmova «djeva bajna» je već imala nekoga prije a sada je s nekim drugim a sviđa joj se i glavni junak pa je malo i s njim. «Junak» je nešto u «bedu» zbunjen je pa ljubav sa njegovom djevojkom ne štima a djeva bajna je tu da spasi stvar a on pritom ubije tu i tamo nekoga a da ni on ni gledatelj ne znaju zašto. I kažu da je to život. Na žalost i jest jer život sve više kopira filmske i dramske uratke. Znanstvenici su izračunali (na žalost prema nekim su istraživanjima je taj broj i veći) da dijete do svoje punoljetnosti na televiziji vidi više od deset tisuća ubojstava. Zato nije čudo da svakih nekoliko mjeseci čujemo da neki učenik u nekoj školi ubije nekog kolegu ili više njih. Još češće se dogodi da netko nekoga pretuče. Svi se onda zgražaju i pitaju se kako se to dogodilo. Nitko se ne sjeti otići u obližnju videoteku i upitati koliko je taj dječak posudio filmova u kojima je tema nasilje. Nitko ne pita a još manje kažnjava roditelje koji su bez nadzora davali mogućnost djetetu da gleda što želi. Čini se da je problem višak slobode. Neodgovorne slobode. Ta nas sloboda počinje gušiti. Sve bi možda bilo bolje da postoji odgovorna sloboda. Nije potreban nikakav dodatni novac da se promijeni stanje. Za isti je novac moguće proizvoditi dio programa koji šalje pozitivne poruke. Za ljubitelje nasilja se mogu osigurati večernji termini ili kodirani programi.
Možda su crtani filmovi spas za djecu? I tu je na žalost problem jer i u crtanim filmovima se prikazuje mnoštvo nasilja i borbe. Ponekad se natjeram odgledati s djecom neki crtani ali ne uspijevam shvatiti puno. Pokemoni, Digimoni i slični crtići su pošast. Vole ih gledati i dječaci i djevojčice. Ja u tim crtićima ne vidim pozitivne poruke. Pa tu su onda sličice, majice, karte i štošta drugo za umanjivanje kućnog proračuna. Sve bi trebalo upućivati na to da televizor u kući treba što prije razbiti. No na žalost ili na sreću to nije moguće. Bez televizije je nezamisliv život današnjeg čovjeka. U tom se slažu i obični ljudi i stručnjaci.
Mijenjam mudrog djeda za televizor
«Tata danas smo igrali rukomet. Ja sam bio na golu baš kao Šola.»-došao mi je sin u vrijeme pobjedonosnih utakmica zlatnih hrvatskih rukometnih olimpijaca u Ateni. Nisam se dugo pitao što je to došlo klincima pa da su umjesto nogometa počeli igrati rukomet. Naravno poticaj je došao s TV ekrana. Djeca su kao i roditelji gledala prijenose utakmica. Postoji još mnoštvo dobrih emisija koje se mogu vidjeti na ekranu. Srećom djeca vole gledati dokumentarne filmove. Vole gledati obrazovni program gdje također mogu vidjeti zanimljivih emisija i priloga. Postoji mnoštvo sadržaja koji mogu biti korisni za djecu u smislu informiranja i zabave. Korist je i to što roditelji tijekom gledanja neke emisije mogu s djecom razgovarati o temi o kojoj se govori u emisiji. Pa je televizija na neki način i pokretač razgovora između roditelja i djece. Možda bi se za ovu problematiku mogao dopuniti jedan od glavnih grijeha. Uz jelo i piće moglo bi se staviti i neumjereno gledanje televizije. Teško se othrvati grijesima pa je tako i s televizijom. Ako roditelji previše gledaju televiziju onda niti ne primjećuju da i djeca sjede s njima. Možda mama voli gledati sapunice pa niti ne primjećuje da su i djeca pokraj nje. Još gore je kada se dijete pošalje u sobu i kaže mu se da uključi televizor jer su roditeljima došli gosti. Vremenom se dijete nauči na gledanje televizije pa to čini i kada su roditelji na poslu. Uz gledanje dolaze i grickalice ili konkretna hrana a sve se više smanjuje fizičko kretanje pa je na žalost i kod nas sve više moguće vidjeti debele djece. Možemo biti samo sretni što ih je u Americi puno više. Na žalost od te sreće nemamo nikakve koristi.
Vozi polako i poštuj prometne znakove i propise
Jedini način zaštite jest da se djeci pronađu dodatne aktivnosti poput sporta, glazbe ili nekog hobija ali ne hobija tipa igranja igrica na kompjuteru ili pretraživanja Interneta što je nova opasnost slična televiziji. U svakom pa i najmanjem mjestu postoji mogućnost da se dijete nečim bavi osim škole. Ako ima drugih obveza djetetu će samim time ostati manje vremena za gledanje televizije. Nadalje mislim kako djeca ne bi trebala gledati televiziju u večernjim satima (nije važno je li to 20, 21 ili 22 sata) jer moraju biti odmorena za sutrašnji odlazak u školu. Roditelji također mogu pripaziti što to djeca gledaju pa ako smatraju da emisija nije za njih jednostavno ugase televizor ili im nađu neki posao ili odu s djecom u šetnju. Vremenom će i djeca sve manje imati interesa za gledanje televizije. Ako se to počne raditi sustavno i na vrijeme onda će se sa djetetom moći izaći na kraj. Jer kad dijete ima desetak godina više mu nećete smjeti ugasiti televizor i doslovce ga odvući. Nažalost i to sam vidio. Pitao sam se tada što će taj dječak raditi kada mu bude dvadeset godina. Vjerojatno će on biti vrhovni gazda kuće. Kada mu roditelji prestanu popuštati vjerojatno će ih istući. Za to sigurno neće biti kriva samo televizija.
Ja bih televiziju usporedio sa autoputom. Jako prometnim autoputom. Trebaju nam autoputevi. Teško bi nam bilo bez njih ali nitko pametan neće pustiti svoje dijete da se ode igrati pokraj takvog autoputa. Još manje će mu dopustiti da trči preko prometnih traka. Ako se već mora sigurno bi uzeo dijete za ruku i otišao s njim. Isto tako treba paziti na promet na televiziji.
Piše: mr. sc. Mario Raguž, Zagreb
Post je objavljen 26.02.2009. u 18:41 sati.