Dan je lijep i sunčan, vozite se u polupraznom tramvaju, sjedite kraj prozora, promatrate plavo nebo i zeleno lišće okolnog drveća, ptičice koje lete s grane na granu, starice koje pospano šeću i razmišljate o kavi koju ćete za koju minutu popiti s frendicom. Gospodin kasnih srednjih godina pristojno vas pita "Slobodno?" prije nego što sjedne kraj vas. Iako nastavljate gledati van, na potiljku osjećate njegov pogled, a zatim čujete i zabrinuto pitanje:
- Oprostite, gospođice, ako sam indiskretan... Jeste li već bili kod dermatologa da Vam pregleda ovaj madež na vratu? Bojim se da je riječ o zloćudnom tumoru.
I hop, iako vam je prva pomisao da fini gospodin uopće nije fini gospodin, nego nekakav perverzni freak koji doživljava životno zadovoljstvo uništavajući ljudima raspoloženje, ode vaš polet i dobra volja kroz otvoren prozor jurećeg tramvaja!
E pa, živite li u Švicarskoj ili Njemačkoj, ovakva bi vam se situacija vrlo lako mogla dogoditi. Naime, profesori na tamošnjim medicinskim fakultetima sve češće zaključuju da studenti znaju previše raznih lista simptoma i problema napamet, da memoriraju ogromne količine terminologije i gotovo nepotrebnih pojedinosti, ali da ne znaju promatrati pacijenta zbog čega se gube u simptomima i definicijama, ali previđaju opasne bolesti koje su im doslovce ispred nosa te stoga povremeno umjesto klasičnih predavanja na fakultetu izvode svoje studente u grad na zajedničke vožnje tramvajem, sjedenja na terasama kafića ili u šetnje parkovima, gdje im je jedini zadatak, pazite sad, gledati prolaznike! Upravo zbog te javne komponente, na njemačkom se govornom području takvo promatranje ljudi počelo nazivati dijagnozom iz podzemne željeznice, no budući da mi takvog prometala u Lijepoj Našoj nemamo, morat ćemo se zadovoljiti tramvajem.
Vjerovali ili ne, postoji ogroman broj bolesti koje dobar liječnik može ustanoviti već na prvi pogled. Budući da nisam liječnica, samo ću vam ukratko prepričati ono o čemu sam nedavno čitala. Recimo, neki madeži djeluju sasvim uobičajeno i potreban je poseban pregled kako bi se ustanovilo je li riječ o zloćudnom tumoru ili nije, no ima i onih koje bi dobar dermatolog, onkolog, pa i liječnik opće prakse nakon letimičnog pogleda prepoznao kao zloćudne. Zatim, specifično crvenilo na licu odaje probleme s jetrom; liječnici bi također trebali moći razlikovati obične podočnjake od onih koji ukazuju na bolesne bubrege; koža, nokti, oči i mnogi drugi dijelovi tijela koji u zapadnom svijetu nisu prekriveni odjećom, već su izloženi pogledima prolaznika mogu biti i te kakav pokazatelj da je vrijeme posjetiti liječnika.
E, da. Sad se pak postavlja pitanje imaju li liječnici pravo postaviti vam dijagnozu na ulici ili ne te se uvaženi stručnjaci za medicinsku etiku tuku oko toga što je etičnije: reći čovjeku da je možda bolestan i uputiti ga da na pregled - a svi znamo da rano dijagnosticiranje može povoljno utjecati na ishod bolesti - ili pak mudro šutjeti, jer je ipak riječ o punoljetnoj osobi koja je sama odgovorna za svoje zdravlje i u čiju privatnost ne želimo zadirati?
Priča ima i nastavak: dođete li kod liječnika zbog upaljenog uha, smije li vam on istom prilikom reći i da će vam u skoroj budućnosti vjerojatno otkazati bubrezi ili mu je pametnije da šuti? I koliko je liječnika uistinu kroz svoje obrazovanje postalo osposobljeno primijetiti takve, zapravo očigledne, simptome?
Živite li u Americi, takvo vam pitanje ne bi smjelo ni pasti na pamet. Jedan američki liječnik kojega su novinari pitali za mišljenje o toj temi prilično je rezigniran što povremeno susreće ljude za koje procjenjuje da su ozbiljno bolesni, a to im se ne usuđuje reći, jer je veća šansa da će ga tužiti za uznemiravanje i oduzimanje duševnog mira (?!) i, što je najgore, dobiti tužbu, nego da će mu zahvaliti na upozorenju i otići na pregled. U Americi se prilaženje nepoznatom čovjeku i razgovor o njegovom zdravlju, čak i kad je cijela stvar izvedena u najboljoj namjeri, smatra ozbiljnom povredom privatnosti i da, utuživo je. U Europi, hdB, još nismo došli do toga da tužakamo ljude koji nam žele nesebično pomoći, ali također postoje medicinari koji na nepoznatim ljudima primjećuju simptome raznih bolesti, ali ih iz ovih ili onih razloga prešućuju i, kao što rekoh, oko tog se pitanja na prestižnim njemačkim (i ne samo njemačkim) medicinskim fakultetima razvila najozbiljnija debata. Apsurdno je što je liječnicima dužnost pomoći bolesnima, ali zbog savjesnog izvršavanje te iste dužnosti mogu završiti na sudu. I sad ga znaj.
A vi? Što biste vi napravili da se nađete u situaciji poput goreopisane? Biste li tek odmahnuli rukom, smatrajući čovjeka iz tramvaja čudakom? Biste li proveli dan u panici i iskoristili prvu prigodu da posjetite liječnika? Biste li možda osjetili trenutačnu nelagodu i obećali sami sebi da ćete ovih dana otići na sistematski, ali zbog gužve i nedostatka vremena odgodili taj sistematski ad infinitum? Ili bi vam palo na pamet tužiti neznanca jer vam je uništio poslijepodne?