Odluka da se ustanovi nagrada za knjižarski „hit godine” prije svega je neizmjerno glupa, jer je ista zamišljena takvom da joj temeljni kriterij bude tržište (pisana riječ u svome punom trgovačkom sjaju), pa je sam čin nagrađivanja nedvojbeno groteskan, a kada tržište, prirodno, izbaci neželjene rezultate, slijede reakcije pune gnušanja. Zašto se tržište ne ponaša onako kako to od njega očekujemo? Gdje je tu trunčica milosti prema konstitutivnim elementima nacionalne kulture? Zbog čega ne možemo manipulirati stihijom?
Nije, međutim, Nives Celzijus bila ta koja je instalirala „tržišnost” kao kulturno dobro i vrijednost kojoj će se iskazati počast, nego je to učinila uprava pulskoga sajma, te upriličila svoje svečano ranjavanje od metka što ga je sama ispalila. To nije razlog da je žalimo: ukidanje nagrade, zato jer je došla u nepoćudne ruke, izraz je staljiniziranog duha koji se krije pod parolom širenja kulturnih vrednota i pratećih liberalnih zakletvi.
Proizvodnja tzv. književne scene ionako već duže vrijeme ima sasvim estradni karakter – kao što Sudac i Celzijus, svaki na svoj način, plivaju u estradnim vodama – i upravo je poučno promatrati vrstu panike koja nastaje kod suočavanja s krajnjim konzekvencama takvih pregnuća. Uostalom, nema dokaza da je „literatura” Nives Celzijus i Zlatka Sudca, kao ekstrakt tiskanoga smeća, bogzna koliko trivijalnija od strukture samih književnih sajmovanja.
Medijski napumpani „utorkaši” koji zagrljeni pjevaju na kavanskoj sceni, pred kamerama, izvjestiteljima kulturnih rubrika i polupijanim brucošicama književnosti, teatralni dolazak bibliobusom na glavni gradski trg, karnevalizacija svakog sajamskog detalja, plaćena putovanja i hotelske sobe za kritičarski pogon, pompozni rituali dodjele nagrada, s Dorom u predlošku i Bookerom u primisli, čitavo to brižljivo građenje medijskog spektakla u osnovi nije manji šund od televizijskoga spota u kojem se Nives Celzijus udarnički drpa s dvojicom golih mužjaka namazanih maslinovim uljem.
Druga je stvar što glavni akteri književnih okupljanja vjeruju da njihovi nastupi predstavljaju prvorazredan prosvjetiteljski čin – jer će tako „približiti knjigu puku” – a zapravo se, iza te kamuflaže, obično radi o sparivanju egzibicionizma, želje za slavom i komercijalnih aspiracija, inače posve legitimnih. Naposljetku, i Zlatko Sudac, sa svojim somnambulnim porukama raspoređenim po poglavljima unutar knjiških korica, vjerojatno ne voli misliti o sebi kao šarlatanu i trgovcu biblijskom mistikom, nego kroči zemljom s gardom proroka iz uvjerenja. Sva je prilika da jedino gospođa Drpić tu ne drži figu u džepu, istinabog, zato što najčešće na sebi i nema džep.