Prosle su dvije duge godine i dva mjeseca otkako sam otisla iz Hrvatske. Necu lagati, imam osjecaj kao da sam jucer stajala na onom aerodromu uvjerena da cu se ubrzo vratiti i da cu nastaviti tamo gdje sam stala. Naravno, to se nikada nije dogodilo...
Sjecam se dana kada me je mama nazvala i rekla da smo dobile vize i da je sve proslo u redu. Otisla sam u bakinu sobu, sjela na pod kraj kreveta, podignula glavu i vidjela se u ogledalu. Plakala sam kojih 10 minuta, pa ustala i javila "vaznu vijest" osobama za koje sam smatrala da to trebaju znati. Zasto sam plakala ne znam, ali znam zasto nisam - od srece.
Mojih zadnjih tjedan dana u Hrvatskoj svi su se ponasali preodlicno prema meni, i hvala im svima. Hvala i svima koji bili kod mene zadnji dan i pokusavali me zabaviti na sve moguce nacine samo kako ne bih mislila na ono sto dolazi u par sati. Nisam spavala tri dana i tri noci uopce, to je najduze sto sam ikada uspjela biti budna. Znam da sam popila par tableta za zivce koje su pocele brzo djelovati buduci da nisam nista jela. Sjecam se da me to smirilo i sjecam se da uopce nisam imala osjecaj da za par sati odlazim i da ni sama ne znam kada cu ih ponovo vidjeti.
Ne sjecam se tocno o cemu smo pricali, ali se tocno sjecam kada su decki rekli da moraju ici... znam da mi je u tom trenutku bilo uzasno. Sjecam se da smo izisli van, pogledala sam speedu koji je plakao , a ja nisam mogla nista ni reci. Sjecam se da je kruno lezao sa mnom na krevetu i da sam ja na trenutak zaspala. Cure su rekla da me dragao po kosi. Kada bi mi sada netko pokazao taj prizor, mislim da bi mi srce puknulo , ni sama ne znam od cega, ali ponovo, znam od cega ne..
Svi su otisli i jedino je monika ostala. Vratile smo se u moju sobu koja je sada bila prazna , ali puna dima. Legnula sam na jastuk i pocela plakati. Nisam bila spremna na ono sto dolazi jer se nisam uopce pripremala. Nismo uopce o tome puno pricali,i svi smo se ponasali kao da je to jedan od onih obicnih dana u mojoj sobi kada smo znali jesti kokice, piti cedevitu, pusiti i smijati se glupostima. Tema mog odlaska se izbjegavala, i to me sada, naravno kostalo...
Mama je vikala da se pocnem spremati pa sam to i napravila. Sjele smo u auto, i tada sam zaspala, a probudile su me na aerodromu. Hodala sam i vukla kofer kada mi je navodno monika rekla da imaju iznenadenje. Moja mama joj je rekla da suti, sto ja takodjer nisam cula. Usla sam na taj aerodrom i jedva cekala da vise odem.
A tada se dogodilo ono sto ni usnovima nisam zamisljala. Mislim da je to bio jedan od najljepsih trenutaka u mom zivotu. "oni su se pojavili". Dinko, speedo i kruno. Nakon toga se opet nicega ne sjecam. Ne sjecam se sto sam rekla ili napravila, jesam li ih uopce zagrlila, znam samo da sam pocela plakati.
Sjeli smo za jedan stol, narucili kavu i cekali na poziv za let. Sjecam se da nisam zeljela naruciti kavu kao i oni, vec sam narucila colu. Monika je i dalje plakala i svi su izgledali umorno. Sjecam se da sam sjedila kraj krune koji je uzeo moju ruku ispod stola i stisnuo ju pa me pogledao. U tom sam trenutku mislila da cu umrijeti od tuge, ali na svu srecu, i to je sada iza mene.
Nije proslo dugo i dosao je trenutak da si kazemo zbogom, ali ovaj put po uistinu po zadnji put. Tada sam plakala kao nikada u zivotu.Bilo je toliko emocija pomijesano odjednom da sam pozeljela pobjeci od svega sto se dogada. Od placa nisam mogla ni pricati. kruno i ja smo otisli na stranu. Opet me je primio za ruku i pogledao. Nismo si vise imali sto za reci. Kada sad malo bolje to analiziram, imam osjecaj da je on to sve smisljeno napravio.
Mislim da ni tada vise nije nista osjecao prema meni, ali imam osjecaj da se je zelio iskupiti za sve ono sto mi je "pruzio". Danas vjerujem da je to tako bilo, ali u trenutku kada se je sve to dogadalo nisam bila sposobna doci do tog zakljucka. Ako je tako, hvala mu, nema pojma koliko mi je to znacilo.
U svakom slucaju, znam da mi je oprostaj s njim teze pao nego oprostaj s bakom, jer sam znala da ce moja baka, uvijek i zauvijek ostati MOJA baka, a nisam znala koliko dugo ce on jos biti MOJ. SJecam se da sam mu na kraju rekla da ga volim , da ga nikada necu zaboraviti i da se vidimo.
On je pustio moju ruku i krenuo deckima. Ja sam ga gledala kako odlazi i nisam se mogla pomaknuti. Sjecam se da je baka dosla do mene i pocela me drmati, a ja sam ju pogledala skroz zbunjenom facom i sjecam se da sam se u tom trenutku pozeljela izvikati na sve DA ME OSTAVE NA MIRU. On se okrenuo i vidjela sam da je i on plakao. NIKADA si necu oprostiti zasto nisam potrcala i poljubila ga tada po zadnji put. To si nikada necu oprostiti.
Znam samo da su to bile najteze stvari koje sam morala napraviti u zivotu i da neke stvari vezane uz moj odlazak necu nikada moci zaboraviti.
Tada sam dosla ovdje. Previse se stvari promijenilo da bih ovdje o njima pisala.
Ja sam se promijenila. I na lose i na bolje. Vise nisam ona stara uvijek nasmijesena i raspolozena silvija. Vise nista nije kao prije i vise nikada nista nece biti kao prije. Dvije godine su mi trebala da si to dokazem i da se napokon tako pocnem i ponasati.
Bila sam dijete koje je naivno vjerovalo da cu se UBRZO vraiti kuci i da ce sve svi ponasati kao da se nikada nista nije dogodilo. Tek sada vidim koliko sam naivna bila. Takve se stvari dogadaju samo u bajkama, a realnost zivota je daleko od bajke..
Vjerujem da je sve tako trebalo biti, no postoji nesto sto mi nije jasno. Nije mi jasno sto sam ja iz ovoga trebala nauciti?
Da ljubav i vjernost ne postoje, kao ni pravo prijateljstvo? Da si danas tu i vidljiv, a sutra kad odes ili umres (nije uopce vazno koje) kao da nikada nisi postojao? Jesam li trebala nauciti da istinska sreca ne postoji i da uvijek moze biti gore?ili da drugi ne zive tvoje snove? Koja je pouka cijele ove drame trebala biti?
Nakon toga dolazi najgora stvar. Zbunjena sam kao nikada u zivotu. Ne pripadam ovdje, a ne pripadam vise ni tamo. U sredini sam i znam da cu jednom kada donesem konacnu odluku o tome gdje zelim zivjeti uvijek razmisljati o tome sto bi bilo da sam izabrala onu drugu soluciju. Vjerujem da cu si cesto i sama predbacivati zasto nisam ostala/otisla u Hrvatsku/ameriku. To mi nece nikada dati mira...
Trebam se odluciti za ono sto smatram da ce manje boljeti sto ce biti uzasno tesko jer vise uopce ne znam sto zelim i znam da sto god da odaberem - nece biti lako.
Pokusala sam traziti "tude" (vase) savjete , ali vidim da ni to ne funkcionira. To razumijem, jer znam da nitko tko se nije nasao u slicnoj situaciji ne moze shvatiti kao se ja zapravo osjecam. Ne trazim vase razumijevanje, niti sazaljenje. Ovo ovdje pisem kako bih to izbacila iz sebe i osjecala se bolje.
Jedna od pozitivnih stvari je da sam se konacno vise manje prilagodila na ovo ovdje. Ne placem svaki dan, ne gledam slike svaki dan, ne razmisljam o "onim" ljudima svaki dan, vec pokusavam pronaci ljude s kojima imam nesto zajednicko i donekle se prilagoditi. Stanje ovdje ne mogu promijeniti, ali se mogu pokusati sto vise prilagoditi ili odabrati drugu soluciju, i jednostavno totalno poludjeti razmisljajuci o svemu u Hrvatskoj. Bilo mi je u pocetku jako tesko prihvatiti neke stvari ovdje i prilagoditi se ljudima jer sam cijelo vrijeme imala osjecaj kao da izdajem Hrvatsku i moje ljude u njoj.
Sada na sve to vise ne gledam tako jer duboko u sebi znam tko sam, sto sam i odakle sam.
Nikada necu biti IZ AMERIKE NITI AMERIKANKA jer tu nisam rodena, to nije moj prvi jezik , niti cu za ovu zemlju (koliko god da je divna , krasna i bajna) osjecati isto ono sto osjecam za Hrvatsku.
Znam da nece biti lako i zato vas trebam. Sve one koje smatram prijateljima, pa cak i neke poznanike. Trebam vas ne da mi date savjet, vec da mi samo kazete da ce biti bolje, jer JA TO MOGU I JA TO MORAM!
sve vas puno pozdravljam...
Post je objavljen 25.02.2009. u 01:24 sati.