Jučer je bio čudan dan. Umoran i kišan, usudio bih se reći no ekipa s festivala je kao da je predvidjela da će to tako i nekako biti pa je i program prilagodila tim "kišnim uvjetima". Naime iako to nije dio programa koji se zove Happy dox, jučer navečer na otvaranju u ne do kraja ispunjenoj dvorani centralnog kina SC-e direkcija festivala nam je priredila program koji je bio pozitivan. Na otvaranju osim uz za festival neophodne "političke atrakcije" u vidu Mesića, Bandića i ostalih kino je bilo ugodno popunjeno. Nije onoliko koliko sam ja očekivao da će biti jer je ipak otvaranje i na takvim se dešavanjima svi vole zbog fetiša na kamere raznoraznih dalekovidnica ... nazočiti ne bi li osvanuli u nekoj od emisija.
"Pinnucio Lovero, San ivanjske smrti!" je bio film koji me je u ova dva dana ponajviše obradovao i razveselio a očekivanja nisam imao. Naime mnogi se rukovode onime što glavni selektor ili pisac festivalskog menua ima za reći, to ponekad ne mora biti ono što će vas oduševiti i pokazati se pravim izborom. Uglavnom što se tiće ovog filma nisam se puno informirao pa me je i podosta iznenadio, što će se pokazati kao dobar recept u ova dva protekla dana na Dox-u. Nadalje što se tiće filma, kad bolje osmotrim naslov filma i referencu na djelo Shakespearea o Snu ivanjske noći mogu se nasmijati na svojevrsni nagovještaj koji nam režiser filma pruža u samom naslovu. Jednako tako ako tražimo poveznice doći ćemo i do neobičnog imena samog ime glavnog aktera radnje koje je izuzetno inspirativno, no ako će se tu tražiti neki skriveni smisao vjerojatno ćete zabluditi u slijepoj ulici jer to nikako nema veza sa poznatim likom talijanskog književnika Carla Collodia.
Da se vratim na film. Dakle režiser nije mogao odabrati boljeg lika za snimati u svojem filmu od Pinnucia. On je momak koji ima jaku životnu silu, volju. Pomalo je i tvrdoglav. Na momente mi je izgledao i "kratak" jer kao da mu nedostaje dubine u tim svojim životnim, tvrdokornim izborima. Pinnucio je naime odlučio biti čuvar groblja i glavni grobar, no kad mu se ta životna želja ostvarila ... on nema posla. Naime 8 mjeseci nitko u tom malom talijanskom mjestacu ne umire pa on ne može obaviti onaj dio posla koji ga privlači. U međuvremenu vrijeme krati na raznorazne načine od sviranja u lokalnom limenom orkrestru, što moram priznati da čini sasma ok i uspješno bar po onom viđenom na filmu, do manijakalnog uređivanja cijelog groblja i kopanja raka unaprijed.
Ovaj radišan momak stvarno ne staje ni minute na filmu. Iako bi nekom bilo dosadno u toj suši grobarska posla, on si non stop nalazi posla i čini si svoj život, neobičan za prosječna čovjeka, napućenim poslom i hobijima.
Naravno smiješni momenti filma počinju kada se za kamerom jada nam Pinnucio i očajno želi da netko konačno umre ne bi li on mogao obući svečano odijelo i ispuniti svoj dio grobarskog posla. On je totalni "firk" kad je to u pitanju, no mjesto ga voli... naravno jer ga doživljavaju ko svoju amajliju, zečju šapu ili šta već u toj vječnoj borbi sa smrti.
Zanimljiv mi je odnos drugih djelatnosti koje idu uz bok njegovu poslu. Oni ga pak za razliku od običnih građana preziru, ili se samo zafrkavaju pred kamerama kad vele da od kad je on došao na tu poziciju oni nemaju posla. Nitko ne kupuje cvijeće, nitko ne kupuje ljesove, ne rade se grobovi itd.
Ovaj iako vrlo usmjeren u životnim ciljevima je ipak prije svega jednostavan mladić. Režiser nam je kroza njegovo bavljenje glazbom, čak i komponiranjem (koje za moj ukus je tako-tako) ga ipak prikazuje kao ljudsko biće. Pitate se šta se ljubavlju i naravno i na to pitanje nam Pinnucio odgovara i kaže kako je imao jednu ljubav života i da je to to. Sve u svemu ovaj film je za sad najkompletniji u konkurenciji Dox-a.
Što se tiće drugog dana festivala, odgledao sam tri filma. Mislio sam da kako je jučerašnji dan započeo da neće nadmašiti prvi dan i odličan film o grobaru u jednom malom talijanskom mjestu na jugu čizme. Naime prva dva filma, jedan iz Happy dox i drugi programa konkurencije, nisu me ostavili bez daha dapače ponešto i razočarali u očekivanju.
Osim što me film Crisa Waitta ponešto i razočarao bio je i to prvi film kojem sam svjedočio velikoj gužvi za karte. Naime bio je ovo jedan od filmova koji su bili dobro od medija izreklamirani pa je dvorana bila dupkom ispunjena i podsjetila me na prošlogodišnje gužve sa programa Kontroverznog dox-a.
"Kompletna povijest mojih seksualnih neuspjeha" je u naravi trebao biti dokumentarac o smiješnoj strani onoga zbog čega je došlo do raspada veza. Ono što je u meni probudilo je sumnju u vjerodostojnost (ne samo meni) jer je ovo najbliže onom što bi nazvali mockumentarcem, "fejkom" itd. Naime zasmetala me je aritmičnost filma i jedna poduža depresivna rupa. Tako da sam na kraju posumnjao u potrebitost svrstavanja ovog filma u red Happy doxa. Tako da su moja očekivanja razbijena u paramparčad. Nije da se nisam nasmijao, kao i većina ženske populacije koja je došla vidjeti smiješnu ispovijest pripadnica svojeg roda a zapravo nazočila jednoj čudnoj mješavini i lutanju glavnog aktera, režisera filma u pogledu smjera filma, da li će to biti svojevrsna dokumentarna komedija ili depra. Prije na kraju depra. No, Criss je uspio to nekako pokrpati u zadnjim minutama filma i izgladiti nesavršenosti i bezizlaznost njegova deprimirajućeg života. On je to izgladio "solomonskim rješenjem", a to je da je uveo lik žene, njegove nove djevojke koja ima strpljenja i koja razumije jer je i ona pomalo "šašava".
Dakle odlično popunjeno kino i prava festivalska gužva ali po meni bezmesna ili vegetarijanska.
Drugi dan konkurencije je pomalo za moj ukus zakazao. Nije to bio film po mom ćefu. Prvi kratkometražni film "Ma bar" je još bio i prihvatljiv. Priča je to o ljudima koji se bave power liftingom. To su dizači utega koji dižući utege debelo premašuju svoju težinu. Ljudi su to koje rijetko vidimo na tv ekranima, a o kojima (ako ste muško) slušate bajke i narodne predaje čije izvorište su lokalne teretane. Ovo su pravi primjerci. Zanimljivo mi je bilo neobično prikazivanje ljudi na filmu. Muške dizače se prikazivalo u totalu dok su se ženama prikazivale samo glave i ponešto od ramena. Zašto je to tako? Da li je razlog tome njihova androgeno naličje, pa to mislim da svi znaju tako da tu ne bi bilo šoka. Uglavnom zanimljiv pristup režisera filma u korištenju snimateljskih tehnika.
Nakon ovog filma je uslijedio film Westmeiera o ruskim maloljetnim delikventima "Sami u četiri zida". Film je totalna depra, što se i očekivalo od ovakvog filma s temom o bezizlaznosti ove djece. Film ima zanimljivih detalja no kako je stručno motažersko oko mog prijatelja ustvrdilo, to se sve moglo skratiti i prikazati u nešto kraćoj varijanti. Zanimljivo je da se ispočetka pomalo idealizira tu djecu koja su ubojice, lopovi, nasilnici i zapravo opasni krimosi. Ne znam koliko je ekipa bila svjesna no ovo je zapravo rasadište najokrutnije mafije na svijetu, one ruske te se s pravom pitam da li su svjesni da će ih možda netko od te djece jednog dana i potražiti ali ovaj puta ne sa dobrom namjerom. Film nije dovoljno zagrebao ispod površine i režiser je lutao od dobrog ka totalno crnom ili zlom prikazu tih delikvenata. Istaknuo bih jedan zanimljiv detalj iz filma koji se tiče pravnog sustava. To su zanimljive sankcije za kaznena djela koje dobivaju ti klinci. Naime za ubojstvo kao i za krađu i preprodaju ukiseljenih krastavaca i paprike ta djeca dobivaju iste kazne, po dvije godine. Tu se pomalo ističe apsurd ruskog pravnog sustava i siva zona odgoja još gorih kriminalaca.
U ovom filmu doista do izražaja dolazi onaj izraz "ubojica dječjeg lica".
Moj zadnji film večeri mi je zapravo bilo svojevrsno otkrivenje. Riječ je o filmu o Kathy Acker, "Tko se boji Kathy Acker", newyorkškoj spisateljici i svojevrsnoj urbanoj buntovnici s razlogom. Teško da bi ju mogao svrstati u red boraca za ženska prava jer je bila osuđivana od samih gorljivih fenimistica. Više bi ju mogao nazvati kao zanimljivu, čvrstu ženu. Prije je bila zatočeni muškarac u tijelu žene. Pisala je po onome što je za prosuditi iz filma o svojem životu kroza usta svojeg njiževnog alter ega. Neki su tvrdili da je ona u životu slijedila primjer te fiktivne ženske osobe drugi da je to samo dokumentiranje njena života.
Bila je buntovnik protiv ustaljenih životnih normi i vrlo seksualna osoba koja je zapravo eksplicitnim seksualnim eskapadama skandalizirala i feministički estabishement USA i književni svijet kako USA tako i svijeta.
I da, ja se ne bojim Kathy i uvijek ću navijati za takve žene koje se neće igrati nego biti odlučne u svojim htjenjima, vjerojatnost je da će se sa time složiti i ostali muškarci.
Doxamo se!
Post je objavljen 25.02.2009. u 14:01 sati.