Meša Selimović citati
"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni cistog zivota."
"Covjek treba da se odrekne svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja." (Mojoj Malenoj i D.)
"Ja ne biram ono sto imam. Ne biram ustvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate."
"Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas ili potones."
Svak ima san I tajnu svoju
Ideal, vizuju skrivenu sto vreba.
Ponekad se rode oni sto sanjaju budni,
Sto cuvati ih se treba,
Sto ih se plase male duše
Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću. Uvek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja ni čistog života.
... Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da će se naći neko rešenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabeleženo, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvek nisam bio ono što sam sad..
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
. Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje...
Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao.
Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.
>... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
>Najgore je kada ljudi cute, kada se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na zivot. I moja i tvoja.
Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?
Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao sretne.
Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.
- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.
Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.
Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski.
Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.
Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.
Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gibitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
"Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti."
Djeluješ, a ne cekaš. Ucesnik si, a ne zrtva. Mozda je to suština hrabrosti?
Nikad covjek ne moze sve da predvidi, igramo na srecu više nego što mislimo. Uzalud sam bio sve proracunao i pripremio;
svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi. . .
. nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakše.
San je ono što se želi, a život je buđenje.
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
Malocas sam bio bodar i siguran, upravljao sam dogadjajima i cinilo mi se da sam iznad njih. Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to dozivio, a bio mi je prirodan taj osjecaj nadmocnosti. Jedva sam ga i zapazao dok je trajao, zracio je iz mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se cak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene, jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda cudno i daleko; ljudi i zivot nisu ispod mene vec oko mene, zakljucani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u zivotu, poraza sigurno ima.
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve što cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivši celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak što traje samo cas, ili dan, zašto se borimo da ga produzimo još dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.
Govorio sam:
Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.
Govorio sam:
Smrt je promjena stanja. Duša pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.
Ne placi i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je šteta.
Kad vidiš da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?
Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno covjekovo?
Govorio sam:
Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.
Govorio sam tako, bezbroj puta.
A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu što me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe. Prvi put - koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.
Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljedjenje, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise
"Nikad covjek ne smije misliti da je umrlo ono sto je proslo.
Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku u laži. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj ništa ne znam. Drugi čovjek je zatvorena kutija i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...
Zar niko ne moze da pobjegne od svoje proslosti? Zar ljudi moraju da se okrecu u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed odredena? I koliko je krvno i psiholosko naslijedje sreca ili nesreca, napredak ili zaustavljenje.
.. nesreca je sto kod nas svako misli da je na pravom mjestu,
i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne
uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir
ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne
ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne
upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to
ne moras dokazivati.....
... Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. kad pobijedis svoju malodusnost,
otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije
skucen ni pun prijetnji......
"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota."
U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.
Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.
U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima , u lutanju.
U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.
Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
— Onda, da ćutimo!
— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?
Samo čovjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam.
Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga...
Među živim ljudima se sve može desiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.
Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.
Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest.
A čovijek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.
Svako nosi ponešto na duši.
Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom.
Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško.
Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život.
Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.
--------------------------------------------------------------------------------
Veći igraju, manji plaćaju.
--------------------------------------------------------------------------------
Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari.
--------------------------------------------------------------------------------
Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi.
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
--------------------------------------------------------------------------------
Ludost je jača od čovjeka.
--------------------------------------------------------------------------------
Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.
Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.
Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome.
Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
Slušanje je važnije od razumijevanja
Post je objavljen 23.02.2009. u 18:24 sati.