Došlo je vrijeme da i ja bacim par riječi o ovoj nadasve zanimljivoj i nepresušnoj temi.
Za početak bi željela reći da nisam nikakav zagriženi desničar, ali ipak smatram da bismo mi Hrvati trebali braniti svoje interese i svoje granice. Pri tome smatram da nam ne trebaju nikakva prostorna "proširenja" kakva su makar u planovima bila pokušavana od strane nekih naših političara 90-ih godina. To naprosto ne opravdavam.
Ali, zanimljivo je kako ti naši susjedi imaju dvostruke kriterije. Oni se prikazuju kao neki europejci koji su se uspjeli odmaknuti od učmale balkanske krčme. Svi znamo što taj pojam zapravo znači- primjenu sile i nasilništva u odnosu na europsko mirno rješavanje sporova, čarke i zakulisne igre, razni pritisci, laganja. A svi u Europi smatraju da smo svi mi ostali koji smo bili dio bivše Juge u istoj kaši i da pripadamo toj balkanskoj krčmi, a Slovenci da su postali uglađeni, pravi Europljani, koji probleme rješavaju na europski, miran i pošten način. E pa sada su i Slovenci pokazali svoje pravo lice i dokazali da je nekih 80 godina zajedničkog življenja u istoj državi ostavilo traga i u njihovoj svijesti i načinu ponašanja. Naime, sada se oni koriste ucjenama i niskim udarcima, nastojeći silom pritisnuti susjeda u nevolji i iskamčiti nešto što im zapravo ne pripada. Razlog takvom ponašanju je taj što oni zapravo nemaju nikakvih argumenata. Ovaj puta sam posve sigurna da je Hrvatska u pravu kada tvrdi da je teritorij naš- pri tome mislim na spornu granicu u Piranskom zaljevu, te na kopnenu granicu uz rijeku Dragonju. Naime, onaj tko ima argumenata i dokaza, taj ih se ne boji pokazati i u ovom europskom svijetu rado maše s hrpom papira koji mu idu u prilog i ne boji se ići na bilo koji sud, bilo Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, bilo na Međunarodni sud pravde u Haagu. Da, Hrvatska je ovaj puta ta koja očito barata argumentima i dokazima, jer je ona ta koja forsira rješavanje spora sudskim putem i koja neprestano inzistira da se radi o isključivo pravom problemu, dok Slovenci s druge strane nemaju nikakavih dokaza i argumenata, a što su zapravo i sami priznali kada su rekli da se radi o političkom pitanju, a ne o pravnom pitanju. Jer ako je u pitanju politika, tada, to svi znamo, zanemaruju se pravne regule i činjenice tko je u pravu i postupa se po sistemu - tko jači, taj kvači. Na taj način se može izvući više nego ti pripada po samom pravu. A da Slovenci žele doista veliki zalogaj, da se iščitati i iz toga što, svima je poznato, Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu može suditi i po načelu- ex aequo et bono, dakle i po načelu pravičnosti, a ne uzimajući uvijek striktno samo pravničke dokaze. Ali njima nije ni to dovoljno. Ili nemaju ama baš nikakvih argumenata, pa se ne mogu osloniti niti na to da bi na taj način nešto dobili. I još nešto. Iako se po novinama svašta piše i polovica toga ionako nije istinita, ipak treba reći da svih ovih godina koliko traje ovo natezanje sa Slovencima oko granice, u našim novinama su se uvijek pojavljivali i nekakvi dokazi koji su išli nama u korist. Ili smo se pozivali na katastarske granice ili na zemljišne knjige ili na, ne manje važno sudsku nadležnost kada su u pitanju sporovi oko zemlje i nekretnina (niti jedan sud neće uzimati u postupanje predmet za koji nije nadležan, bez brige) ili se baratalo kojekakvim kartama, pa i Badinterova komisija je svoje odluke ipak donijela na temelju nekakvih dokaza, a ne samo tako iz neba pa u rebra. A kod Slovenaca nikad nije bilo za čuti baš nikakvih, pa čak niti takvih argumenata, barem što se kaže- kafanskog tipa. Ništa. Tek neke "wishful thinking" moderne karte suludih i marginalnih slovenskih političara ili ispadi jednako tako suludog Joška Jorasa.
Zato se ja samo nadam da će naši političari ipak ustrajati u obrani naših interesa unatoč tome što su poznati po tome da bi najradije prodali i vlastitu mamu za pokoji politički poen.
Post je objavljen 23.02.2009. u 18:00 sati.