Marketing
Od Krmpotića do konca 19. stoljeća
Buhovo u doba plemićke obitelji Krmpotića iz grane Bunjevaca
Na područjima između rijeka Neretve i Cetine u ranom srednjem vijeku živjele su skupine ljudi organizirane u plemenske zajednice koje su se, uglavnom, bavile nomadskim stočarstvom. O tome svjedoči i darovnica bosanskog kralja Ostoje od 28.12.1408, kojom tadašnjim humskim knezovima braći Radivojevićima-Vlatkovićima daruje sve svoje podanike između Neretve i Cetine.
Tadašnji humski velikaši knezovi Radivojevići-Vlatkovići opirali su se vlasti hercega Stjepana Vukčića Kosače, te su 1452. stupili u savez sa Dubrovnikom. Savezništvo Radivojevića-Vlatkovića sa bosanskim kraljem i Dubrovačkom republikom jako je naljutilo hercega Stjepana Vukčića Kosaču. Stoga je on u travnju 1452. pozvao Mlečane da okupiraju područja pod nadzorom Radivojevića-Vlatkovića.
Iz tog razdoblja sežu i pojmovi „ivanbegovina“ i „principovina“, koji su se u usmenoj predaji zadržali i do današnjih dana. Prvi pojam vezan je za područja koja su nakon upada Mlečana ostala pod vlašću Ivaniša Radivojevića-Vlatkovića, dočim je pojam „principovina“ vezan za ona područja koja su tada došla pod nadzor Venecije.
Prema povijesnim izvorima na prostoru Buhova u to je vrijeme živjela plemićka obitelj Krmpotića koje je bila u vojno-gospodarskom savezu sa knezovima Radivojevićima-Vlatkovićima. (ex Chudvergiensi vulgo Hercegovina nobilitate oriundi cognomento Kermpotich) (1)
Nekoliko povijesnih izvora kazuje da su Krmpotići na brdu Ozrnj kod Buhova u to vrijeme dali izgraditi i crkvu sv. Jure, koja je kasnije, u naletu Turaka, bila sravnjena sa zemljom. (2) Na najvećem vrhu brda Ozrnj, koji se u narodu naziva Crkvina, i danas postoje ostaci nekadašnje crkve sv. Jure.Riječ je o ostacima manjeg prostora utvrđenog zidom od obrađena kamena i žbuke uz ostatke kasnijih gradnji. Na lokalitetu su zamjetni brojni površinski nalazi: komadi keramike, kućnog lijepa, troske, opeke, nožića i crijepa. (3)
Ostaci stare crkve sv. Jure na Ozrnju
Međutim, upadi Turaka na prostore Hercegovine nagnali su većinu tadašnjeg pučanstva na bijeg prema zapadu. Prema prvom popisu stanovništva Bosanskog sandžakata, obavljenog između 26. siječnja 1468. i 12. svibnja. 1469. godine, Buhovo je bilo pusto napušteno selo, upisano u "has"(posjed) tadašnjeg bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, koji je i pokorio ove krajeve.
Uz Buhovo kao potpuno pusta naselja spominju se i Ledinac, Kočerin, Jare, Mokro, Uzarići, Lipno, te čitava župa Brotnjo. (4) Dakle, Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili ovo područje između 1465. i 1467. godine. (5)
U brojnim sporenjima povjesničara, demografa, etnologa, etimologa i drugih o fenomenu iseljavanja s prostora današnje zapadne Hercegovine u 15. stoljeću prevladalo je jedno, moglo bi se reći, opće mišljenje, a to je da je zbog turskih osvajanja većina hrvatskog katoličkog pučanstva s ovih prostora masovno iselila prema zapadu. Riječ je naravno o skupni stanovništva koja je napustila ove prostore u 15. stoljeću, poznatoj kao seoba Bunjevaca.
Govoreći o tim seobama Mate Matas navodi: "Najveća skupina je krenula prema Dalmaciji. Dio je krenuo prema Lici, te velebitskom primorju, a dio prema Bačkoj i podunavskom prostoru općenito. Dio bunjevačkog stanovništva ostao je u Bosni i Hercegovini."
Grb plemićke obitelj Zdunić (Zdunich, Zduna) iz roda Krmpotića
Kad je, pak, u pitanju etničko podrijetlo Bunjevaca zanimljivom se čini teza dr. Krunoslava Draganovića koji tvrdi da su jezgro Bunjevaca činili poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina oko bazena Neretve, s kojima su se izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere, pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. (6)
Napušteno mjesto u drugoj polovici 15 stoljeća
Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova ali je, istodobno, riješena i enigma o ponovnom naseljavanju Buhova nakon 1468. godine. Naime, Turski popis Hercegovine iz 1475. otkriva da su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak , Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva.
U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što ga je na temelju turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 doslovce piše: "NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11. Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak,(7) Buhovo i Borajna Ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom." (8)
Nekropola Kupinjavice u Buhovu
U turskom popisu sela mostarske nahije, provedenom 1585.godine, Buhovo se spominje kao posjed Džafera, sina Huseinova, člana posade tvrđave Rog, današnjega Roškog polja, kraj Tomislavgrada. Prema tom popisu u Buhovu su u to vrijeme živjela samo dva domaćinstva. Na čelu tih obiteljskih zadruga nalazili su se: Rado, sin Milikin i Vuk, sin Ivanov. Te dvije obitelji plaćale su feudalne daće u iznosu od 300 akči (sitni turski srebrni novac). (9)
Nemirno 17. stoljeće
U vremenskom razdoblju između turskog popisa 1585. pa sve do popisa biskupa Dragičevića 1743. nemamo nikakvih podataka o stanju pučanstva u Buhovu kao i u okolnim mjestima. Turski spisi iz domaćih arhiva su uništeni a dio spisa iz dalmatinskih, vatikanskih, venecijanskih, bečkih i turskih arhiva još uvijek nije dostatno istražen.
Riječ je o vrlo nemirnom vremenskom razdoblju na granici civilizacija. U to vrijeme, prema izvješću makarskih biskupa, u zapadnoj Hercegovini je živjelo između deset i dvadeset tisuća katolika. Stalni ratovi, iseljavanja, hajdučije, trgovina robljem i plaćanje danka u krvi osmanlijama bili su procesi koji su Hrvate katolike ovih područja bili doveli skoro do potpunog izumiranja.
Iznimno dragocjene podatke o ovom nemirnom razdoblju imamo zahvaljujući kronici Pavla Šilobadovića. U spomenutoj kronici spominje se i hajdučki harambaša Mate Kojkalo koji je u razdoblju 1664. do 1668. sa svojim ljudima vršio česte upade na prostore oko Mostara. U Šilobadovićevoj se kronici o tim upadima navodi sljedeće:
-«1663., miseca rujna na 11. harambaša Mate Kojkalo dogna iz Mostara 40 goveda»,
-«1664., MISECA SIČNJA na 12. harambaša Ivan Zale sa samo 60 junaka dogna iz mostarskog Blata male živine 250 a goveda 3 i svi zdravo»
-«1664., miseca marča na 9. harambaša Juriša Lekić i Mate Kojkalo, sa 90 junaka, dognaše iz Rakitna 70 goveda i 20 konja i 14 turske čeljadi robja a 3 posikoše, a kršćanske 5 i svi zdravo fala Bogu.»
-«1664. , miseca srpnja na 16. otiđe naša četa k Mostaru u Blato za izmamiti Bandure, koji su im veće puta priticali i plino otimali; lipo ji izmamiše u put četiri pogabiše a šes živi uhitiše a ostalih se zbigoše u jednu kuletinu hotijući se ubraniti ali se malo pomogoše jerbo naši kuletinu prokopaše, vrlo ji izraniše, 12 mrtvi bi, a ostali malo koji neranjen izmače se.Našega jednog raniše a bilo je 140 junaka a Bandura 70)
-«1664., miseca ilišćaka na 26. harambaša Mate Kojkalo i Marko Lovićanin, sa samo 40 junaka, dognaše iz mostarskoga Blata 36 goveda i svi zdravo»
-«1668. , miseca marča na 4. otiđe Mate Kojkalo sa samo 4 druga u četu, a kada bili u mostarskom Blatu, onde se dva odmetnu u Turke, tako ona druga 2 i ubiju, tj ubiju Matija Kojkala i Vida Bogisalića, i odnesu im glave u Mostar, jer ji vrlo pomiluju, jer im je Mate čudo jada zada i Turske čeljadi proda»
-«1686., miseca januara na 19… istoga dneva udari druga viojska na Posušje, 1500 ljudi prid njimi Nakić Mate vojvoda. Oplali Posušje, Gradac, Grude Kočerin. Dognaše male živine 3 hiljade, goveda 800, konja naprćenih svake robe veće od sto, a što nije naprćeno 50, posikli ljudi 6 uhitili 30…». (10)
Nakon što su 1590. godine Turci ubili duvanjskog biskupa fra Danijela Vladimirovića Neretvanina (1580-1590) te razrušili franjevačke samostane Mostaru i Ljubuškom, pastorizacija ovih prostora povjerena je primorskim samostanima Bosne Srebrene u Makarskoj, Zaostrogu i Živogošću. (11) Bili su to najčešće hodajući svećenici bez stalnog mjesta u župama. Primorski samostani su sve do 1735., odnosno do osnutka Apostolskog vikarijata za tursku Bosnu i Hercegovinu, obavljali pastorizaciju ovih prostora.
Makarski biskup i upravitelj Duvanjske biskupije fra Bartul Kačić (1615-1646) posjetio je 1631 župe Broćno i Blato te u izvješću Sv. Zboru za širenje vjere pisanom nakon posjeta ustvrdio kako je on prvi biskup koji je posjetio ove dvije župe od turske okupacije ovih krajeva. (12)
Nakon što je koncem ožujka i početkom travnja 1668. godine obavio vizitaciju katoličkih župa u zapadnoj Hercegovini tadašnji makarski biskup fra Marijan Lišnjić uputio je 15.travnja 1668. godine izvješće Vatikanu. Pišući o stanju koje je tijekom posjeta zatekao u zapadnoj Hercegovini, biskup Lišnjić naglašava kako su nakon rušenja primorskih samostana Bosne Srebrne u Makarskoj, Zaostrogu i Živogošću pastorizaciju ovih krajeva preuzeli franjevci iz samostana u Imotskom. U spomenutom izvješću Vatikanu, datiranom 15. travnja 1668., fra Marijan Lišnjić (1664.-1686.) detaljno opisuje i zatečeno stanje u župi Rasno: «Parokija Rasno je mala i uništena. Ona je od nedavno čitava uništena od mletačke i turske vojske gdje je gospodin biskup učinio vizitu i tu našao jedino 10 bijednih kuća. Tu su bili neki fratri. Postavi se za župnika o. fra Mihael Runović iz Imotskoga, star 26 godina. Ja sam krizmao 36 osoba. Ova je župa pod upravom samostana sv. Križa u Lužinama (Živogošću), ali sada nitko o njoj ne vodi računa o svim crkvenim stvarima. Kad je bilo sve sređeno, fratri se počeše svađati sa mnom. Ovdje nije nikad bilo crkve, ne vidi se nikakva slika (svetaca), sada ni grčkih ni kršćanskih (katoličkih). Ovo mjesto ima dobar zrak (klimu), ali i brda, i dolinu, oskudno.» (13)
Seobe pučanstva
Zbog nepostojanja matičnih knjiga ali i šturosti kao i nedovoljne proučenosti ostale arhivske građe nemoguće je s apsolutnom preciznošću pratiti tijek kretanja i seobe pučanstva. Zahvaljujući prijevodima turskih dokumenata iz 15 stoljeća i istraživanjima grane Bunjevaca znamo da je plemićka obitelj Krmpotića napustila Buhovo u razdoblju između 1465. i 1467. Prema svemu sudeći zajedno s njima ovo je područje napustio i jedan dio plemena Zvitkovicha (Cvitanovića).
Naime, prema mišljenju povjesničara Cvitkovići su se u 17. stoljeću naselili na područje Krmpota i Klenovice u Primorju, a nekoliko se obitelji naselilo u Liku i Gacku nakon oslobođenja ovih krajeva od Turaka 1698. godine. Cvitkovići su stari rod u Otočcu, a u popisu članova vojne posade tvrđavnog naselja Otočac iz 1701. godine spominje se nekoliko Cvitkovića koji su služili kao časnici. Postoji i podatak iz 1644. godine da je nekoliko članova ove obitelji služilo u senjskoj vojnoj posadi i da su iz Senja došli u Otočac. Kameni grb Luke Cvitkovića iz 1524. god. s nadgrobnog spomenika nekad se nalazio u crkvi Sv. Luke u Bihaću (danas džamija Fethija) a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Epitaf glasi: SEPVLTVRA LVCE CVITCHVICH IVDlCIS BIHICIENSIS. IVDEX PREFATE SIBI SVISQVE HEREDlBVS FIERl FEC1T 15XXIIII (=1524.). (14)
Plemićku povelju o dodjeli plemstva i grba dodijelio je austrijski car Leopold I. u Beču, 8. studenoga 1681. godine braći Matiji i Ivanu Cvitkoviću (Cvitkovich).
Originalna povelja o dodjeli plemstva i grba nalazila se u Arhivu Župe Stolni Biograd u Madžarskoj.
Grb plemićke obitelji Cvitković (Cvitkovich)
Selidba plemena Cvitanovića (Cvitkovicha) dosta je česta i za kasnijih turskih progona katoličkog pučanstva. Godine 1657. u Nerežišćima na otoku Braču spominje se obitelj Cvitanović. (15) Spomen ovog prezimena nalazi se, također, u maticama franjevačkih samostana u Makarskom primorju, gdje se spominje doseljavanje obitelji Cvitanović (Cvitković) iz svoje postojbine, sela Buhova. Prema ovim izvorima Cvitanovići su se Drašnice doselili oko 1660., odakle su se kasnije raselili po Makarskom primorju i otocima. (16)
Jedna od seoba Cvitanovića dogodila se i nakon oslobađanja Sinjske i Imotske krajine, kada se kod Trilja spominje Mate Cvitanović s 15. članova obitelji (17) , te oko godine 1717., kada su prebjegli iz Buhova i nastanili se u Prološcu i Postranju u Imotskoj Krajini.Tu su od njih nastali Porobići i Šuvari. (18)
Zahvaljujući najstarijoj matici krštenih, vjenčanih i umrlih, koja se čuva u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu, imamo jedino, za sada poznato, spominjanje Buhova u 17. stoljeću. U spomenutoj matici, naime, stoji zapisano kako je 19.ožujka 1693. u Zaostrogu kršteno dijete Grgura Vuinčevića iz Buhova. U matici krštenih doslovce stoji zapisano: "1693. marta 19. krsti ja f. Ilija mamić. dite ćer grgura vuinčevića iz buova, i njegove zakonite žene klare, bi ditetu ime Kata, kuma matia ćer mie babanca." (19)
Pogled sa Crkvine prema Buhovu
Godine 1693. započela je velika seoba s prostora zapadne Hercegovine na prostor Cetinske krajine i trajala čitavo desetljeće. Glavnina pisaca koja tretira ovu problematiku smatra kako su glavni organizatori spomenute seobe bili franjevci, fra Franjo Martinović i fra Toma Knezović, koji su zajedno sa serdarima i harambašama na prostor Cetinske krajine, u sela Podtravlje, Satrić, Muć, Bitelić, Grab i Dabor, naselili veliki broj katolika sa područja župa Blato i Broćno. (20)
Prvi katastarski popis Sinjske krajine sačinio je mletački mjernik Faventini 1709. godine. Iz njega je vidljivo da je zahvaljujući doseljenicima iz zapadne Hercegovine u razdoblju od 1693-1709 izmijenjena dotadašnja demografska slika Sinjske krajine. Iz tog popisa vidljivo je gdje su se naselile obitelji iz Buhova, Rasna i okolnih mjesta. Tako se spominje novodoseljena obitelj Sabljić u Gardunu, Cvitanović u Rakićanima, Barać u Muću, Knezovići u Otoku, Potravlju, Hrvacama…, itd
Seobe na prostor Imotske krajine nastavljaju se i narednih godina. Tako je 1718. godine, 570 ljudi „sposobnih za oružje“ predvođenih Matišom Alilovićem krenulo prema Imotskom, gdje su većina njih ostala i živjeti. O toj seobi mletački generalni providur zapisa:
„Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz Hercegovačkih sela: Mostarskog blata, Goranaca i Broćna, nad kojima on bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio, davši mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svoju pomoć prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, obdario i naredio, da se ovi novi doseljenici nasele u Imotsko polje. Dao sam im imanja, pa će tamošnja granica biti još bolje čuvana.“(21)
Sudeći prema prezimenima koja se spominju u ovoj organiziranoj seobi, zajedno sa Alilovićem ove je krajeve napustio dosta veliki broj obitelji iz Buhova, Rasna, Dužica i okolice a čini se kako se najveći broj njih naselio u i oko Prološca. Tako se u Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine spominju: Andrija Zovković (Zovko) s 15 čeljadi, Mate Sabljić sa 7 i Petar Sabljić sa troje članova obitelji.
Mlečani su nakon oslobađanja imotske krajine proveli upis nekretnina u zemljišne knjige, tzv. «Zemljišnik». U tom popisu popisana je i zemlja dodijeljena novo pridošlom pučanstvu. Iz «Zemljišnika» je vidljivo kako je dodijeljena zemlja doseljenim obiteljima sa ovog prostora. Tako je vidljivo da je Križan Ivanković dobio zemlju u Dobranjima, Karlo Sabljić, Pavo, Mijo i Lovro Sučić (Sušić), Petar Galić i Bože Vujica, zemlju su dobili u Cisti, Vid i Pavao Vucic u Glavini, Duje i Mate Sabljić u Lokvićima.
Među novim naseljenicima Imotske krajine bile su i tri obitelji Rebića iz Buhova, a zemlju i smještaj dobile su u Vinjanima donjim kod Imotskog. Karlo Rebić, sa 17 članova svoga kućanstva dobio je 33 kanapa zemlje za obradu, Ivan Rebić (6 članova obitelji) dobio je 12 kanapa zemlje i Ilija Rebić (3 člana obitelji) dobio je 6 kanapa zemlje na obradu. (22)
Rebuša
O migracijama stanovništva u ovo vrijeme trajanja piše i prvi Apostolski vikar u Bosni i Hercegovini makarski biskup Nikola Blašković (1685-1730). U izvješću datiranom 06. rujna 1716. godine navodi kako je u podbiokovski kraj upravo stiglo 600 duša iz Turske (zapadna Hercegovina) gdje je utočište već ranije našlo 12 000 Hrvata katolika protjeranih sa tih prostora.
Ratovi, progoni i iseljavanja pučanstva rezultirali su činjenicom da je dvadesetih godina osamnaestog stoljeća broj hrvatskog katoličkog puka u bosanskom i hercegovačkom sandžakatu (današnja BiH) dosegao svoju najnižu točku u povijesti. Naime, većina procjena kazuje kako je 1723. godine ukupan broj Hrvata katolika koji su živjeli na prostoru današnje Bosne i Hercegovine bio svega oko 25 000.
Demografski podaci za 18. i 19. stoljeće
Zahvaljujući hercegovačkom franjevcu i povjesničaru dr. fra Dominiku Mandiću koji je u Vatikanskom arhivu pronašao dva popisa Hrvata katolika u BiH rađena polovicom 18. stoljeća, imamo iznimno dragocjene podatke o brojnosti pučanstva kao i o domaćinima tadašnjih obiteljskih zadruga (domova).
Prema popisu pučanstva koji je u svom nastupnom posjetu, između 15 listopada 1741. i 30 listopada 1742. godine, obavio biskup fra Pavao Dragičević u Buhovu je u to doba živjelo stotinjak žitelja organiziranih u trinaest obiteljskih zadruga. U spomenutom popisu poimenično se spominju slijedeće obitelji:
Jure Bubalović (5 članova obitelji)
Marko Cvitanović (Cvitkovich) (6),
Filip Ivanković (4),
Mate Ivanković (11),
Marko Rebić (11)
Petar Rebić (8)
Juraj Sabljić (14),
Marjan Sabljić (4),
Mihovil Sabljić (11),
Ivan Zlopaša (11),
Ante Zovko (4)
Bile,
Sušić.
U vrijeme popisa Hrvata katolika, koji je u razdoblju između 27 svibnja i 09. prosinca 1768. godine, obavio biskup fra Marijan Bogdanović selo Buhovo je imalo 137 žitelja organiziranih u 15 obiteljskih zadruga. U tom popisu poimenično se spominju slijedeće obitelji:
Jure Bubalović ( 9 članova obitelji)
Marko Cvitanović (Cvitkovich) (14),
Mihovil Ivanković (5),
Martin Rebić (10)
Grgo Rebić (6)
Tomo Sabljić (5),
Stjepan Sabljić (11),
Marjan Sabljić (8),
Mihovil Sabljić (16),
Jure Škegro (22),
Stanislav Škegro (12),
Šimun Topić (4),
Ivan Zlopaša (6),
Dajakovići,
Raičevići ( odnosno Raić)
Pokazatelje o pučanstvu Buhova u 19. stoljeću imamo zahvaljujući poznatom Shematizmu fra Petra Bakule iz 1867. Prema Bakuli, župa Mostarsko blato ( u čijem je sastavu bilo i Buhovo) brojila je 1813. godine 469 domaćinstava i 3908 žitelja. Buhovo i Rasno, u spomenutom se popisu navode zajedno. Ova dva susjedna sela imala su 1813. godine 48. domaćinstava s 456 vjernika. (24)
Zemljovid župe Rasno iz 1872.
Prema već spomenutom Bakulinom Shematizmu iz godine 1892. Buhovo se spominje u sastavu župe Rasno, koja djeluje od 1872. godine. Župa Rasno brojala je u to vrijeme 249 katoličkih obitelji s ukupno 1876 žitelja. (25)
Demografski pokazatelji o pučanstvu Buhova navedeni u Dragičevićevom i Bogdanovićevom popisu, kao i u Bakulinom Shematizmu, i unatoč velikim iseljavanjima, pokazuju stalan rast broja žitelja i domaćinstava u 18. i 19. stoljeću. Naprijed navedena tabela sadrži demografski rast u razdoblju između 1742. i 1892. godine. Spomenuti pokazatelji kazuju da je u navedenih 150 godina broj žitelja u Buhovu sa 100 porastao na 398, a broj obitelji sa 13 na 57.
_______________________
1 Povelja je na latinskom jeziku veličine 100 x 80 cm s izvornim žigom i plemićkim grbom u koloru. Korijene ove obitelji i enigmu o njihovom podrijetlu otkrio je Rikard Pavelić, autor knjige „Stope predaka“ u suradnji s povjesničarom dr. Vlajkom Palavestrom iz Zemaljskog muzeja iz Sarajeva. Zahvaljujući prevoditelju turskih dokumenata iz 15. st. Ahmetu Aličiću došlo se do spoznaje da bunjevačko pleme Krmpotića potječe iz sela Buhova (Široki Brijeg), zapadna Hercegovina. Iz Hercegovine Krmpotići se sele u Ravne kotare te iz Krmpotskog Sela kod Medviđe-Zelengrad pokraj Obrovca odlaze u Ledenice. (Ivan Bojnićić, „Der Adel von Kroatien und Slavonien“, Nürnberg, 1899., str. 208., T. 151.; Enver Ljubović, „Grbovi plemstva Gacke i Like“, Rijeka, 2001., str. 200. i Enver Ljubović, „Grbovi plemstva Like, Gacke i Krbave“, Zagreb, 2003., str.277.-278. i Rikard Pavelić, „Stope Predaka“, Rijeka, 1991; „Bunjevci“, Zagreb, 1973.)
2 Fra Petar Bakula, Shematismus, Split 1867.,
3 Ivan Dugandžić, Širokobriješka Baština, Široki Brijeg, 2004.
4 Ahmet Aličić, „Lištica pod turskom vlašću u 15 i 16 stoljeću“, Etnologija. Glasnik zemaljskog muzeja , sv.XXIV./XXV. Sarajevo,1970., str. 95-134.
5 Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici», HAZU, knjiga 41
6 Dr.Krunoslav Draganović, Herceg-Bosna i Hrvatska, Sarajevo, 1940.
7 Veselivštak je po svemu sudeći područje oko današnjeg Vlaštaka koje je u to doba bilo samostalno naselje.
8 Ahmet Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine iz 1477., Sarajevo 1985., str. 89-98.
9 Ahmet Aličić, „Lištica pod turskom vlašću u 15 i 16 stoljeću“, Etnologija. Glasnik zemaljskog muzeja , sv.XXIV./XXV. Sarajevo,1970., str. 124.
10 S.Zlatović, „Kronika o.Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662-86.)“. Starine JAZU, knj.XXI, Zagreb, 1889., str 93.-113.,
11 fra Radoslav Glavaš….Spomenica pedesetogodišnjice Hercegovačke franjevačke provincije., 1897.,
12 S.Kovačić, Izvori za povijest Splitsko-Makarske nadbiskupije, Split, 1975., str.41.
13 Ivan Dugandžić –fra Josip Sopta , Rasno-Dužice, župa Rasno, Rasno, 1999., str. 297.,
14 Marko Vego, Srednjovjekovni bihaćki latinski spomenici XVI. st., Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Sarajevo, 1954./ IX, N. S.
15 A. Jutronjić, Naselja i porijeklo stanovništva Hvara, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 34, str.27
16 Nikola Mandić, Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Široki Brijeg, 2002., str.126.,
17 J.Soldo, Sinjska krajina u 17.i 18. stoljeću, str. 97.,
18 Nikola Mandić, Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Široki Brijeg, 2002., str.126.,
19 «Najstarija sačuvana matica krštenih u franjevačkom samostanu u Zaostrogu» ...Zbornik Kačić..Split 1993..str 95.
20 J.Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, str. 64-68
21 A. Ujević, Imotska krajina., Imotski, 1991., str. 173
22 fra Vjeko Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski. 1991.,
23 Drago Grgić, 300 godina od mirovnog sporazuma u Karlovcima, Kršni zavičaj br. 32, str 35-42
24 P.Živković, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljeća, Mostar, 1994., str.186.
25 Fra Petar Bakula, Shematismus, Split 1867., (s latinskog preveo fra Vencel Kosir),
Post je objavljen 19.02.2009. u 10:45 sati.