Ritual pocinje kada se mjesec nalazi na sredini neba. Pozivam pretke da me vode kroz vrata. Srebrno-bijeli mjeseceva ostrica se cini tako hladna naslonjena na moju kozu. Crvena boja krvi se presijava u mraku. Sjenke se skupljaju, cine zrak gustim. Predam se tami, i bacim se u bezdan.
Ritual pocinje.
Zar se smrt zbilja ovako osjeca?
Nudim ti moje tijelo, i krv, u zamjenu za vjecni zivot. Krajnja zrtva. Misticno, misteriozno je mjesto na kome se nalazim, duse mrtvih i vrisci u pozadini cine da to sve izgleda kao trailer nekog horora. Da bar. Po spiralnom osjecaju hladno-toplo vidim da nisam postala jedna od njih. Sa poljupcem skrivenom u kutku usana docekujem je. Boginja boli, mraka, sodomije. Ukoliko je ne polusas, isisa ti dusu iz vec izmucenog tijela, prekrivenog ranama, ubodima, i ogrebotinama te oziljcima od njenog bica koji je sadrzavao naslage svake krvne grupe. Uski zategnuti kozni korzet je drzao njene grudi koje su vec zaklanjale prigusenu svjetlost svijeca na koje je kapala zgrusana krv leseva objesenih na zidove.
Jaki zadah raspadajuceg mesa mi prolazi kroz nosnice, dok mi se ona priblizava. Osjeti miris moje svjeze krvi dok mi laganim potezom tanke sablje reze venu na zglobu. Topli jezik najezi moju kozu koju je do tada obavijala neminovna hladnoca ljudskih grijeha, vrsci njenih prstiju pri samom dodiru lede krv u zilama. Njen topli dah, dah smrti mirise tako lijepo, glatko klizi kozom, i cini da ti se one sicusne novonarasle vlati kose otisnu od tjemena. Cudno djeluje na ljude, tako hladna i nedodirljiva, a u isto vrijeme tako privlacna i zavodljiva. Zapuca prstima i sve nestade, u nepovrat, vodi me niz tamni hodnik uramljen mahovinom, i lisajevima. Postaje sve mracnije, ali moje se oci lako naviknu na tamu i mogu da odrzim korak s njom. Dovela me u njenu odaju; stari klavir prekriven paucinom i zgrusanom krvi, razbacani listovi s naskrabanim notama po podu. Portreti nekih ljudi cudnog izgleda za cije oci mogu reci da prate svki korak moj. U svakom cosku po par svijeca ciji se vosak vec odavno rastopio, i ne vidim kako mogu jos uvijek da gore tim uzdignutim plamenom. Tu je poprilicno toplo uzimajuci u obzir da je pod nacinjen od nekog rijetkog kamena koji mrzne moja stopala. Prelazeci pogledom preko odaje s visokim plafonom, pogled mi se zaustavlja na oronuloj polici na bocicama cudnog oblika, i dimenzija. Ona samo sjedi i gleda me crnim ocima koje se presijavaju u vjecnoj tami. U jednoj bocici se nalazi tajanstvena zelena tekucina koja me posebno privlaci. Uzimam je u ruke, pogledom pratim Njenu reakciju. Laganim odobravajucim pokretima glave mi daje do znanja da mogu to da popijem, u takvu osobu ne mogu da imam povjerenja znam, ali nesto u njenom pogledu otkriva neki drugi svijet koji zelim da istrazim, i mozda mi bas ova tekucina pomogne u tome, uostalom, odavde ne mogu izaci ziva. Nagnem tu tekucinu opojnog mirisa, ciji se okus mjesa sa gorkim, slatkim, kiselim. Prelijepo je... U kutku njenih usana vidim blagi osmjeh, pobjedonosan, a mene obuzme potpuni osjecaj srece. Onaj osjecaj, kao da se nalazim na najljepsem mjestu na svijetu, zelim da ju zagrlim, zelim da joj kazem da je volim, njoj i svima onima koji se nalaze na ovom mjestu obasjanom svjetlom i ljepotom. Zelim jos. Zelim jos. Iz pretinca izvadi veliku bocu, i nasipa u casu tu tekucinu koja na mene djeluje kao najjaca droga, istrgnem joj tu casu iz ruke, popijem i... mrak.
[Nastaviti ce se.]
Post je objavljen 22.02.2009. u 22:34 sati.