Ne budi tužna jer ja govoriti ne mogu;
zato moji poljupci govore sve jezike svemira,
a u zagrljaju će ti otkucaji mog srca
najljepše stihove šaputati.
Neka te ne brine što ne mogu čuti;
ali kad tvoj osmjeh ugledam
najljepši akordi čarobnih glazbala
mojim čulima odzvanjaju.
Ne budi nesretna jer te ne mogu vidjeti;
zato su moji zagrljaji čvrsti,
a ruke i usne nježne i vrele
dok dodirom tvoje tijelo oblikuju.
Ne žalosti se što ja ne mogu hodati;
moja me mašta odnese poput ptice
na polja suncem obasjana
ili u šumu zaogrnutu šuštavom jeseni.
Nisam nesretan jer su mi leđa kriva,
vrat ukočen i ruku nemam,
ali duh moj je živ i čvrst
i uspravan poput granitnog obeliska.
Ne plači zato što su moje potrebe posebne;
ja lagati ne znam
pa pogled koji ti upućujem i osmijeh
pokazuju moje osjećaje iskrene.
Mada mnogo toga nije isto
i mi smo samo obični ljudi kao vi.
Naša srca kucaju poput vaših
dišemo isti zrak kao svi,
u žilama nam teče topla crvena krv;
mi smo djeca s istog planeta
i život koji imamo želimo živjeti.
Post je objavljen 22.02.2009. u 14:25 sati.