Kako naša mala država hrabro kroči prema Europi i uključuje se polagano, ali sigurno u svjetske trendove, tako pokupi i ponešto negativnih osobina. Zapravo, izgleda da mi kupimo sve negativno, al otom potom. Jedna od stvari koje su najvidljivije u tom kapitalističko-konzumerističkom društvu je i pojačan promet. Nije važno da li se nalaziš u centru Zagreba ili na sporednoj cesti za Mičevac, na gužve se uvijek i u bilo koje doba dana naleti. Veliki obol tome daju i ljudi koji prelaze cestu kad za to nije ni vrijeme ni mjesto. Najveći kriminalci po tom pitanju su, kao i u gotovo svakoj socijalnoj sferi društva, starci. Stanem ja tako na semafor, s radija trešti moja omiljena pjesma od 5 Maruna, život ne može biti ljepši. Bacam pogled lijevo na BMW sa dvije predobre poslovne ženke i prepuštam se semaforskom maštanju, kad krajičkom oka ugledam bakicu kako se približava rubu ceste. Mrak mi instantno pada na oči jer sam već sigurno pol minute na semaforu, i za očekivati je da će se uskoro upaliti zeleno, a upravo se upalilo crveno za pješake. Bakica nesigurno korača i zastaje, razmišljajući o tome da li je kupila previše zelene salate a premalo poriluka, ili da li da glasa za Tuđmana ili Tita ili o čem već starci razmišljaju. Čini presudan korak i za čas se nalazi na zebri. Hvala bogu da je to avenija od 4 trake, i svima je jasno da neće stići ni do pola kad će svi iz auta počet mahnito trubiti a ona će lamatati rukama u znak negodovanja. Nije njoj važno, ako je mogla tako stati pred cijelu Napoleonovu vojsku tamo 1802., može bome i sada! Za staricu od milijun godina ima nevjerovatno brz rad nogu, ali problem joj predstavlja raskorak, tako da sve to izgleda kao kad na nekom tulumu najpijaniji čovjek pokušava (bezuspješno) napraviti moonwalk unaprijed misleći da je zabavan. It's just sad... Pa onda još baba zastane nasred zebre, pa gleda, negdje joj ispalo 20 lipa, il možda nije, provjerava u cekeru dal joj je novčanik tu, naočale, mast za hemeroide. Ku'ćeš baba, jebem mu miša, ku'ćeš??? Na pol puta više nezna kud je uopće krenula. Jel ide doma ili je tek izašla, u kojem se uopće gradu nalazi, jel ovo Virovitica? Naravno, pali se zeleno i ljudi počinju trubiti, što u babi izaziva paniku. Krene malo naprijed, pa malo nazad, pa ruke na glavu, bijela svijetla uperena u nju. "Da li je ovo raj?" prolazi joj kroz glavu dok kao kip gleda ravno u moj auto. I tako gospodine sudac, sad vam je valjda jasno zašto sam ju morao pregaziti.
Nakon staraca tu su adolescenti. Njihovo kreštanje čuje se već 500 metara prije, te pokušavam ubrzati kako bi ih prestigao i prošao dio ceste preko kojeg migriraju. Naravno, ispred mene se nasere tip koji priča na mobitel a drugom rukom navlači karu i još jednom moram biti svjedokom velike seobe naroda. Nepregledne rijeke hormonima napucanih tinejdžera se slijevaju dok glavom lupam u volan i proklinjem debila s mobitelom koji očigledno ne shvaća niti nikada neće shvatiti da postoji svijet i izvan njegovog malog mikrokozmosa. Evolucijo, di si sad? Uglavnom, iz tisuća mobitela se ore hitove Ace Lukasa ili nekog drugog urbanog umjetnika, 58 djevojčica je napravilo kolo i skakuću svuda po cesti, dečkići se šeretski smiju i uspoređuju na kog se koji kladio, a ostatak se vuče sporije od gorespomenutih staraca. Da li itko od njih vidi da je nastao totalni kolaps u prometu? Naravno da ne, jer su previše zaposleni retardiranošću. Nakon nekog vremena odustajem, izlazim iz auta i zabijam se glavom u stup.
Sljedeći ispijači živaca su mlade majke sa djecom. Vrlo zajebana grupacija, jer s jedne strane ipak imamo malu djecu koja još ne shvaćaju kako svijet funkcionira. Al zato će ih njihove mame naučiti da budu retardirani, i da kasnije tokom života, kao adolescenti i kao babe, uništavaju ono malo života koji je ostao vozačima nakon što se probiju kroz sve te silne gužve i potrage za parkirnim mjestom. Slično kao babe, i one će se baciti na pretrčavanje ceste tik prije paljenja zelenog, pritom natežući jadnu nemoćnu djecu za rukice, ljuteći se jer mali od 2 godine ne može pratiti njezin ritam koji je nabila višemjesečnim treniranjem pilatesa i power yoge. Na pola puta mali gubi tlo pod nogama i majka ga kao vreću krumpira ostatak puta mora vući dok izbjegava aute u naletu. To se zove pravo roditeljstvo. Nakon što je prešla cestu u takvoj silnoj žurbi da bi čovjek pomislio da joj se dijete predoziralo heroinom i da hitno mora u bolnicu, stati će pred prvi izlog i narednih pol sata gledati hlače u koje neće više nikada moći ući jer je eto, pas mater, morala roditi. Ima pak i tek svježih mama, koje djecu voze u kolicima. Netko bi im trebao objasniti da to što kolica imaju 4 kotača (ili ova moderna sa 3, kako cool...) ne znači da su vozila. Laganim korakom će prelaziti cestu pokušavajući upecati pogled kakvog MILF-oljubca koji će u sebi pomisliti: "Tek je rodila, a linija joj kao kod manekenke!" To se nikada neće dogoditi...
A ima tu i jedna sorta novijeg datuma, koju sam tek nedavno počeo susretati. To su teen-cigani, koji prose na semaforima. Daš starom čiči pijanici koju kunu, daš čak i malim musavim cigijima, jer znaš da će im doma stari uši isčupati ako se ne pojave s parama, al teen-cigić? To je jednostavno ljenost i ništa više. Što ne zarađuju pare kao ostali vršnjaci, pljačkajući trafike i ljude po javnom prijevozu, ili svirajući harmoniku? Nego prose... I onda im ponekad bacim kroz prozor 5 kuna u travu, pa nek se malo potrude. Nije lako kruh zaraditi, moraju naučiti! Šalim se naravno... Bacim im 50 lipa, uvrh glave.
Eto, toliko o tome. Ako sam koga uvrijedio, nije me baš previše briga. Nitko od nas nije sam na svijetu, a neke bome treba naučiti kako koegzistirati sa drugima...
Post je objavljen 22.02.2009. u 14:08 sati.