Tko u pubertet zakorači sa stopalom veličine br. 40, a žensko je, trebao bi znati da mu život ništa lijepog nije namijenio.Trebao (tj. trebala) bi znati, da će npr. shopping, ono što je ostalim ženama samo stvar rutinske operacije, njoj biti, svaki put ponovno, užasno frustrirajuće iskustvo i bezumni pokušaj da izgleda ženstveno i krhko, da ne kažem lomljivo, veličini stopala usprkos.
Sjećam se, ušla bih hrabro u prodavaonicu cipela sa čvrstom odlukom da ću ovaj put djelovati samouvjereno i skroz normalno pri izgovaranju svog broja, ali, čim bi do toga došlo, ono, nadjem model, cijena odgovara, i još samo trebam zatražit svoj broj, ja bi , umjesto samouvjerenosti, oko sebe širila samo očitu nesigurnost.
Kad bi našla model cipele koji mi se sviđa, i pokazala ga prodavačici, promrmljala bih tiho - Molim Vas, imate li ove....?- Onda bi došlo ono prokleto, neizbježno pitanje - Koji broj, molim Vas? -
Onda bi ja progutala, pa plašljivo, sa osjećajem krivnje prošaputala "41". I onda bi došlo TO.
Prodavačicin pogled se sa mog lica premješta na moje jetijevske izdanke, pa se potom opet vraća na moje lice, mala stanka, pa "Pogledat ću", ili "Nemamo".
Ne znam šta mi je bilo gore kao odgovor. Kad bi rekle NEMAMO, onda sam ja mogla odmah tiho šmugnuti vani iz dućana i nastaviti hodati ulicama kao da se ništa nije dogodilo.
A kad bi rekle "Pogledat ću", i nestale u skladištu, u dućanu bi nastao tajac i osjećala sam da samnom iščekuju i sve ostale mušterije u dućanu.
Ne zato što ih je interesiralo hoću li ja sebi naći cipele, nego zato što ih je zanimalo da li se takve naprave STVARNO proizvode.
Bože, koje frustracije.
Stoputa sam si postavljala pitanje našta je dovraga mislija moj ćaća dok me pravija, mislim, ne znam, ali sigurno na nešto veliko. Da ne kažem kolosalno.
Ali, ispalo je, da u meni i na meni nema uistinu ničeg kolosalnog osim - mojih stopala.
Mater me pokušavala uvjerit da u mojim stopalima nema ništa sramno ni neprirodno, da SVE manekenke imaju nogu br. 41 i bla bla bla...Zaboravila žena da od mene u životu može svašta ispast, ali manekenka sigurno ne.
Ka prvo, imala sam višak kila još kao embrio, a ka drugo, čak i da ikada uspijem skinit sve te, priznajem, - s guštom nabacane viške, ostala bi mi i dalje ta dinaroidna građa koja brale ne prolazi, ne prolazi...
I sve bi bilo dobro da ti takvo stopalo samo onemogućuje pronalaženje iole ženstvenije obuće, nego još imaš problema i pri pronalaženju muškarca koji ti, s takvim stopalom, uopće može parirat.
Jer, ako ja nosim br. 41, onda bi muškarac mog života mora imat najmanje ono 47, aj dobro, nek bude 45. To sad zasigurno znam.
Pusti priče kako ljubav sve pobjeđuje. Kad smo ja i muškić kojem sam rekla DA krenili u zajednički život, ja sam odma znala da to ne može potrajat, jer je on ima broj stopala 44, a to je, normalno, bilo premalo da bi se ja kraj njega osjećala, ono, krhko, a on kraj mene, ono, zaštitnički.
I sad svi misle da smo mi pukli zbog "nepomirljive razlike u naravi", a prava je istina da smo mi pukli zbog nepomirljive razlike u broju cipele. Hoću reć, nepomirljivo premale razlike u broju cipele.
Sad znam da sam trebala nać čovika sa nožurdom, a nožurde, zna se, imaju samo sportaši. Ako ste mislili da se tu nazire rješenje mog problema, varate se.
Jer, naime, zna se kakve žene sportaši vole. Lijepe, reci ćete. Dobro, tu prolazim.
Blentave?? Aj dobro, i tu ispunjajen kriterije.
Samozatajne, reći ćete. Dobro, tu ne bi prošla ni mrtva.
Ali, nažalost, sportaši su, ka šta svi znaju, totalno neporočni ljudi. Ono, disciplinirani.
I sad, kako bi neki takav, savršen za mene, velik, br. noge 47 i sve šta triba, kako bi on moga iti promislit zaljubit se u nekoga tako poročnog ka šta sam ja? Pušim, pijem, beštimam, citala san i "Feral" dok ga je još bilo i Bože me sačuvaj šta još sve ne...
To šta ja sportašima ne bi prošla, aj aj, ali stvar je u tome da ni oni meni ne mogu proć, pa makar imali i nogu br. 49. Kako se itko normalan može napalit na nekoga tko ne pije, ne puši, ne banči, a, najgore od svega, spreman je odreć se i seksa zbog tamo neke utakmice na tamo nekim bezveznim svjetskim i inim prvenstvima?!?
Oprostit ćete, ali meni to nije čovik. Može on imat nogu kol'ku oće.
Zamisli ono, ja njemu pošaljem znakove, a on meni, "SORRY, draga, karantena"!?
Ma, itnila bi mu one njegove cipelurine u glavu i nestala glavon bez obzira makar nikad više na našla ni cipele ni muža. Pa nek materi svojoj bude discipliniran...
Post je objavljen 22.02.2009. u 13:53 sati.