Ja jako volim cvijeće. Samo ne volim da mi ga netko pokloni kad mi dođe na rođendan ili u goste. Jer onda mi se ta voda usmrdi, a kad bacam to cvijeće probuši mi se vreća od smeća pa mi smrdljiva voda curi po stanu dok ju nosim van. I vaza jako smrdi, odvratno mi ju je prati. Bolje su mi bajadere. Može i griote.
Ja jako volim cvijeće, ali ne mogu ga imati na balkonu jer odem na more po dva mjeseca, pa jadno cvijeće umre na jarkom suncu. Nekad sam sve to cvijeće davala susjedi, pa se ona brinula o njemu. Susjeda je odselila pa je sad u njenom stanu neka odvjetnička tvrtka, a to ne mogu njih tražiti. Bolje je cvijeću u nekom stakleniku. Ili kod nekog tko ne ide nikamo pa se može o njemu valjano brinuti.
Ja jako volim cvijeće u parkovima, a najviše od svega volim gledati cvijeće dok se autom vozim po našim avenijama prema šoping centrima. To mi je najdraži dio krajobraza. Vozim se u svom srebrnom mercedesu, slušam prekrasnu muziku, a lijevo i desno od mene zumbuli i tulipani. Kilometri posađenog cvijeća, kilometri okopavanja, kilometri gnojenja, kilometri vađenja ocvalog cvijeća, pa isti ti kilometri novog, svježeg cvijeća. Ponekad, vozikajući se do siti centra uan, vidim žene koje to sve rade. Blago tom cvijeću, ima se tko brinuti o njemu, željeno je, a naša zemlja je bogata da sve to plati.
Post je objavljen 22.02.2009. u 12:40 sati.