Iz starih p. Lukinih propovijedi:
Prosla 6. nedjelja kroz godinu (B)
6B, Mk 1, 40-45 Palma, 16. veljače 2003.
"Možemo zamisliti to mnoštvo pobožne svjetine oko Isusa. Vrište i vapiju. Svakom nešto treba. Gubavac se ne gura, izdaleka ga promatra… To je On. Onaj koji može, a neće. Zašto neće? Ta šutnja razdirala ga je više nego guba koju ima. Navirali su stari monolozi... Uza sebe si me prikovao, davši mi spoznati da si me stvorio, da sve možeš, da me ljubiš – a šutiš o mojoj patnji. Osudio si me na sebe da samo od tebe tražim odgovor – a odgovora nema. Dao mi spoznaju o ljepoti zdravlja, o punini života – a zdravlje i život mi uskratio. Da bar ne znam što znam. Da ne osjećam, i ne čeznem za ničim. Da sam kamen… Strašno je to kad ti dolazi onaj koji bi najradije da te ne poznaje. Da mi bar udijeliš milost da te mogu zaboraviti, i da od tebe koji možeš, uzalud ne dolazim milost tražiti. Pitanja i drama čovjeka patnika. Jedan je pod križem slomljen govorio – ti si tri dana patio, a ja čitav život.
Pogledi su se susreli. Gubavac ga je gledao pogledom izdubljenim od patnje. A Isus njega do u dno njegove patnje. Gubavac je stajao kao ratnik, dostojanstveno, bez samosaželjenja, premda bespomoćan. Slobodan od sebe, spreman na sve, pristao da od života nema ništa. Stajao je ne s molitvom – već s vjeroispoviješću: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti.» Ali ako i nećeš, nije važno. Moja sudbina si. Bez tebe ne mogu. Stvorio si me i oblikovao. U tvojoj je ruci sve. Ne trebam zdravlje, ni ništa od tebe – već tebe. Takav stav, tolika ljubav – Isusa ganu. Gubavac je otvorio nebo. Isus ga dotače, i ovaj ozdravi."
p. Luka Rađa, SI
Sutrasnja 7. nedjelja k. g. (B)
7B, Mk 2, 1-12 Palma, 23. veljače 2003.
"Pogledajmo situaciju u Petrovoj kući. Dočulo se da je tamo Isus, i mnoštvo nahrupilo. Gužva i strka, tko može hvata poziciju. A tko ne može, kao uzeti čovjek kraj kojeg su prolazili, tko mu kriv. Zamislimo scenu… Načičkali se na prozorima i vratima. Svi u pobožnom transu, zaokupljeni sobom grozničavo iščekuju nebili ugrabili kakvu milost od Isusa. A onda zaokret. Četiri čovjeka shvaćaju Isusovu poruku. Ustaju, izlaze van, i na čuđenje ostalih ostavljaju svoja mjesta prazna. Sjetili su se uzetog kraj puta. Njega treba pred Isusa. Ali kako pored tolike gužve? Ako ne može kroz vrata, može kroz prozor. Ali ako ne može ni kroz prozor, kud onda? Onda kroz krov! Ljubav je dosjetljiva. Penju se, nadvladavaju napor i strah. Otvaraju krov, uklanjaju sve prepreke. I uz pomoć konopaca čovjeka spuštaju sa stropa do nogu Isusovih. Fascinantno, kao iz filmova o James Bondu. To je to. To su pravi ljudi, oni koji znaju biti prijatelji. Ne traže da čovjek u potrebi od njih pomoć traži, već se sami nude. Prijatelj je onaj tko pomaže kad nam je pomoć potrebna, a da ga se i ne zamoli. Isus ganut nad tom gestom, kaza uzetome: «Uzmi svoju postelju i hodaj!» Uzmi i nosi ono što je tebe nosilo. Vladaj onim što je tobom vladalo. Budi slobodan.
Tko je uzeti kojeg bi ti trebao donijeti? Razmišljaš li o potrebama ljudi uza te koje nazivaš braćom i sestrama? Učini nešto za njih čisto iz prijateljstva, pa ćemo lako za ono «braća smo i sestre»."
p. Luka Rađa, SI
Post je objavljen 21.02.2009. u 19:01 sati.