Marketing
O važnosti škole...
1.
Kad mi netko kaže: 'znaš on je remeta od rođenja!', odmah uprem prstom u njega i nazovem ga lažovom; takav remeta ne postoji, remetom se tek postaje! I sam znam koliki sam put prešao do sada, kakve sam sve tehnike isprobao, putovao recimo na Tajland u budističke samostane, a sve ne bih li zaživio 'velikom i gordom opuštenošću'. Pa zar nije i Ćuskiju život najprije nemilosrdno sunovratio, ne bi li on pronašao svoj spas u remetluku. Danas kad lijepim šinjorinama prepričavam njegovu štoriju, one u nevjerici uzvikuju: 'ta zar je i taj kit nekad bio neopušten!'. Jučer je Vakija i mene preveslala jedna halapljiva babuskara, tri tjedna nas je navlačila oko jednog otmjenog stana da bi na kraju pogazila obećanje, ali neću o njoj, ona to ne zavređuje; skoro da sam opsovao to đubre preko telefona, ali sam se na sreću sjetio da takve situacije i postoje da bi ojačale našu opuštenost. Ova misao možda zvuči banalno, no ne bih je ni u ludilu izustio da nemam za nju dobro opravdanje. Naime, moja simpatija čita knjige iz ezoterije i to su njezine riječi! Sve ima svoju svrhu, ona će čak reći da ni Buljofor nije bez razloga zakasnio tri minute na avion za London. I zaista, prvo što mi je Buljofor izrazio nakon njegove nesreće bila je sumnja u njegovu zalihu dobrih djela. 'Mislim da su te tri minute indikator da se moja dobra karma, stečena jogi životom na Himalajama, konačno iscrpila'. Buljofore, ne valja živjeti kampanjski, na lovorikama uz kompjuter, ali sad već mudrujem, a ja sam svoj misticizam ostavio davno u Bangkoku.
2.
Dakle, želim reći da se remete kale u životnim nedaćama, ali i po školama. Kad je moja udruga predlagala jednoj školi da im budem asistent u nastavi, tamošnja se pedagoginja zahvalila mojoj koordinatorici i odbila moje usluge. Vjerovala je da remete niču same od sebe, po nekoj vlastitoj logici, po školskim hodnicima. Ali kad je vidjela da se nitko osim direktora škole ne skita po praznim hodnicama, obratila se za pomoć. Naravno nije im služilo na čast da jedna škola koja nosi ime jednog takvog pustinjaka nema svoju lokalnu remetu. Isprva nije bilo lako, niti su učitelji znali koja je zapravo moja funkcija, s čuđenjem su me promatrali dok su prolazili do zbornice, niti sam ja znao pronaći između mnoštva klinaca onog pravog. Odbijao sam pozive mladih učiteljica da im se pod odmorom pridružim u zbornici ('pa ja imam pametnijeg posla nego li da se hvatam po kabinetima!'), samo da ne propustim onaj trenutak koji će odati mojeg budućeg učenika. No koliko god da sam pomno promatrao po hodnicima, zalazio u malene kabinete i wc-e s pisoarima do koljena, zavirivao pod klupama i po školskim ormarićima, ama baš se nitko nije izdvajao iz mnoštva. Međutim, odgovor je došao sam od sebe i to pod satom na kojem sam najmanje očekivao. Doduše, opazio sam i prije jednog klinca, imao je zafrkantske oči, kao Oksi na svojoj skype fotki, u školu je svaki dan dolazio u trenirci, pod odmorima bi navlačio kapuljaču, zvao me kako bi preda mnom napravio stoj na rukama, ali ne padam ti ja na izgled ni akrobacije, sve ti je to, druškane moj, nedovoljno da te učinim svojim vjernim podanikom! No kad je na satu vjeronauka pred svima rekao opušteno!, tu remetačku mantru, kao Isusov odgovor onima koji su preko reda tražili da pomogne bolesnom Lazaru, kradom sam mu prišao sleđa te sjeo u klupu pored njega. Od tada se svakodnevno družimo, nekad s uspjehom, a nekad ga bome kad je zloćko moram ščepati i za ruku te ga silom vući po školi pred ostalom djecom. Tad se naduri na svog strogog mentora, ali samo nakratko, zna da je sve to škola, a samo odlikaši na kraju završe na ulici u svojim besciljnim šetnjama.
3.
Donosim vam i par crteža koje su mi klinci poklonili, jer su bili dan prije nevaljali. Hrvali su se pod odmorom, iako sam ih u nekoliko navrata opomenuo. Ruku na srce, najradije sam im se želio priključiti, čak sam i stao u osnovni Jiu-Jitsu gard, ali sam se bojao da ne bane učiteljica na vrata dok se ja s klincima valjam po podu. Vjerujem da ćete primijetiti da ovaj posljednji crtež odudara od ostalih svojim motivom. To je nekakva lubanja položena na mačeve. Kao što vidite posveta nije nigdje napisana, no ipak jedan detaljčić možda otkriva kome je namijenjen. Sumnjiva mi je ova zelena boja, nije li Chagall upravo alkoholnu opijenost predočavao zelenom na licima svojih likova? Možda je autor, usprkos Puškarevom bombonu, ipak osjetio neugodan vonj hula hopa; na kraju krajeva on ni ne sjedi tako daleko od mene, tu je u susjednoj klupi.
ogipirogi
Post je objavljen 21.02.2009. u 12:44 sati.