nisam dugo pisala. kompijuter mi ne radi...
možda griješim ako mislim da sam sama.
najvjerovatnije griješim.
al ona nije htjela pričat samnom jer nisam imala glasa. bila sam bolesna
al mora shvatit da je smatram krivom jer mi je falio njezin glas.
falilo mi je da mi neko priča.
bilo što. pa makar i to bile njene uobičajene priče kak je doživjela prosvjetljenje i shvatila da nema smisla živjet.
to je ona.
takva je.
posebna.
najbolja.
i takvu je volim.
pa što ako je luda?
da nije nebi bila ona.
falila mi je.
nije htjela pričat samnom
nisam imala glasa.
jel to bilo za moje dobro?
tako ona kaže.
al zaboravlajmo da je luda.
što znači biti lud?
kako kome.
meni je to slatko.
ne volim slatko.
sva ona srčeka, cvjetiće, bubice...mrš
fuj. odvratno. to je jako odvratno. hvala ne.
ali ona je na neki način posebno slatka i zato je posebno luda. na pravilan način je luda i to je ok.
možda sam našla put prema izgubljenom prijatelju.
neko mi je dao svijetlo i sada ponovo mogu sigurnim korakom potrčat prema njemu kao nekad.
kolko dugo ću trčat?
požuri vrijeme, ne želim čekat.
ona misli da smo mi krive zbog raspadnutog društva zapravo jedino se ona raspada.
ništa više nije isto. promjenila si se djete. jako. otvori oči i pogledaj. možda ćeš vidjet ono što i mi vidimo.
ona je sretno zaljubljena.
ona je sjebala prst.
ona je svoja.
mi smo big happy family.
tako je, tako mora ostat!
jasno??
da!
super.
bila je to trešnja na kraju, na šlagu.
sjedim u staroj kući i pričam svojima jhasjdhao unucima priču o četri najbolje prijateljice kojima njihov život nije bio dovoljan, pa su ga odlučile učinit zabavnijim. napisale su popis stvari koje najviše žele učinin i svaki put kad im se pojavila mogućnost ispunjavale su zadatak i križale jednu stvar s popisa. bilo je to ljepo vrijeme. ljepa priča. još i danas piju jutarnju kavu na balkonu jedne kuće i pričaju kao da se ništa nije dogodilo.
vrijeme ne postoji.
Post je objavljen 21.02.2009. u 11:59 sati.