gledanje svega onoga što nečja duša može voljeti kroz debelo staklo i čekanje trenutka kada ćeš pasti kroz uzak otvor i biti zasut sebi jednakima.
jedna od najgorih čpvjekovih dosjetki bilo je izmišljanje sata. koliko god cijenjena pamet bila, nekih je stvari naprosto boolje ostati nesvjesan.
ne volim te krajnosti u koje ljudi idu u svojim opsesijama i krajnosti do kojih se ide u povijesti. jedna u srednjem vijeku, druga u renesansi, treća u baroku a nigdje ravnoteže. Gongora je vrijeme gledao očima koje mu nisu dopuštale uviđaj u smisao prolaznosti. misleći o tome kako će njegovo vrijeme proći, i vrijeme svega što voli, nije mogao uvidjeti potrebnost toga.
život nikada nebi bio tako dragocjen kada bi trajao koliko god bismo željeli. Ljubav, cvijeće, jedna savršena latica ili pahulja snijega. sve tako krhko i nježno, tako kratkovječno.
i upravo u tome leži vrijednost. bogovi nikada neće cijeniti život, jer im ga je nemoguće oduzeti i jer će ga uvijek imati.
nitko ne cijeni ono čega ima u izobilju.
umjesto da razmišljamo o tome kako će jedan savršeni trenutak završiti u sljedećem, svoju bismo volju i misli trebali usmjeriti na to da taj jedan, savršeni tren ostane pohranjen u ladicama sjećanja. Sve su vrijedne stvari krhke i kratko traju, upravo u tome i leži njihova vrijednost. Sve što živi mora umrijeti, i to je priroda stvari. I ovo nije misao tuge niti kakve melodrame, već pomirenost s nečim što je vječno i što sadrži dovoljno smisla da ovo kratko vrijeme koje nam je dano prođe u miru.
i mogu se pomiriti s tim, jer znam da iako čovjek nikada ne smije misliti da je siguran, da nije umrlo sve što je prošlo.
kao dragulj, čiji bismo sjaj mogli neoprezno izgubiti, ali čija će nas ljepota u sjećanju vječno pratiti.
Post je objavljen 21.02.2009. u 10:30 sati.