Rekla sam da više neću pušiti.
Arhiva
Ljeto je stiglo i što sad?
Svi su ludi za nogometom!
Što je IN, a što OUT?
Vidimo se na Facebooku!
Rekla sam da više neću pušiti
265 pari cipela
Vadim cigaretu iz kutije, gledam ju...
Neizbježna kao točka na kraju složene ili proste rečenice, potrebna kao začin jelu.
Uvijek je tu, uz jutarnju kavu, u pauzi, nakon ručka, nakon shoppinga, nakon obavljenog posla, kao lijek za smirenje, uz razgovor, nakon šetnje, uz film, nakon seksa... U sreći i nesreći.
Pušenje mi daje samopouzdanje.
A rekla sam da više neću pušiti. Rekla sam sebi već nebrojeno puta "Ovo mi je zadnja", pa opet vadim cigaretu iz kutije, promatram ju i jedva čekam da taj nikotinski otrov ispuni moje dišne putove, da dođe do pluća i gotovo u cijelosti prijeđe u krv, a zatim, za samo nekoliko sekundi, dospije u mozak.
U hrvatskom enciklopedijskom rječniku stoji: "Ovisnik je onaj koji ne može bez čega, rob neke navike", što, ma koliko ja to negirala i osporavala izlikama kao što su - želim to, volim to i neizmjerno uživam u tome, mene zapravo čini ovisnikom. Ali nije mi potreban rječnik da to shvatim. Na stranu uživancija - to je čista ovisnost. I ja sam ovisnik.
Definitivno nisam od onih principijelnih osoba koje stoje iza svojih izjava, a zaista imam namjeru prestati pušiti, ali ne sada, ne danas, i ne ove godine. Jednom...
Iako sam i jučer rekla "Prestajem pušiti" i to ne samoj sebi, nego i pred svjedocima.
Najviše ironično od svega je činjenica da sam jednom prestala pušiti i to na točno 548 dana, što je 13104 sati ili 786240 minuta ili 47174400 sekundi.
Sjećam se, kada sam prestala pušiti moj život je izgubio smisao. Nisam više uživala u jutarnjoj kavi, nisam više htjela nalaziti se s društvom po birtijama, nisam htjela vikendom izlaziti van, ništa mi više nije pričinjalo zadovoljstvo. Bila sam u depresiji. Bila sam toliko nervozna i zlovoljna da sam mrzila čitav svijet. Ništa više nije bilo kao prije.
I zato, kada samo makar i na trenutak promislim kroz kakvu agoniju bih provlačila svoj patetični ovisnički život, jednostavno zastanem i zapalim cigaretu osjećajući pritom veeeliku grižnju savjesti.
Nekada znam računati koliko me košta to moje svjesno trovanje. Osim što mi oduzima dragocjeni životni elan, pospješuje mogućnost oboljenja od kojekakvih boleština koje u ovom trenutku ne želim uokviriti riječima, to usput košta cca 14 kn dnevno, cca 98 kn tjedno, cca 420 kn mjesečno, cca 5040 kn godišnje. Tu prestajem i znam da je ovo bilo nepotrebno, ali tako, moram priznati, izgleda uistinu stvarno, bez imalo iluzija, brojke nikada ne lažu, tako su vidljive i očite, ne mogu im pobjeći.
Mogla bih se još prepuštati brojkama, npr. jedna kutija ima 20 cigara, što znači da otprilike popušim 140 cigareta tjedno što je... ne, ne. Neću više trančirati, zbrajati i množiti.
Neću.
Ono što ću sada napraviti je - zapaliti cigaretu i to ponovo s grižnjom savjesti!
Vaša Lilly B.
Post je objavljen 20.02.2009. u 22:11 sati.