Marketing
Kockice i sitnice
Sviđa vam se ova livadica? To je moje mjesto, moj raj na Zemlji, tamo želim živjeti. Samo da znate :-) Neću vam otkriti gdje je, pogađajte...
Konačno se slažu kockice, i stvarno sam zadovoljna. Neki će misliti da sam odustala, ali ne, samo usporavam, jer to mi treba.
Objašnjavam sestri biologiju. Nevjerojatno je koliko je drukčija od mene. Puno uči, stvarno dijete se trudi. Ali za razliku od mene koja sam u srednjoj sjedila u prvoj klupi, ona sjedi u zadnjoj. Ni na koji način ne želim reći da je to loše. Ali smiješno u cijeloj priči je to što ona nosi naočale, i ništa živo ne vidi na ploču. I onda prepisuje od frendice s kojom sjedi, koja još slabije vidi od nje. I sad ona mene ispituje, čita svoje bilješke, što je haploidno, što je diploidno, što su gaNete. GANETE, wtf? Pa ne znam, veli ona meni. A ja pogledam slikicu pokraj te riječi i kažem GAMETE dijete drago, gamete... Banalna stvar, naravno, ali bilo mi je nevjerojatno čuti da ne zna što su gamete, ali svi smo morali te elementarne stvari nekada prvi put čuti i prvi put naučiti, samo što je to tako davno bilo. Eh, baš me zanima gdje su ti moji korijeni znanja, kada sam prvi put čula za riječ mitohondrij ili kloroplast? Stvarno me zanima što sam u tom trenu mislila, ah davno je to bilo, bilo bi stvarno lijepo kada bismo mogli prizvati tako neka sjećanja...
Poslije, perem suđe i slušam ju kako uči i ponavlja ona sebi: „ATP (adenozin – 3 – fosfat, op.S.), ATP – turnir...“ He he, nikad mi to nije palo na pamet povezat, al ako je djetetu lakše...
E da, danas sam shvatila nešto strašno. Pola mog života se nalazi u autu. Naime, trebala sam ujutro u NSB na učenje, ali sinoć me sestra pitala dal mi treba auto ujutro, ona bi nekud išla (položila je vozački prošli tjedan, pa joj je sad skroz fora vozikat se okolo, kužim totalno i ja sam bila takva). I ajde, ujutro ja ostanem doma, pa kad se ona vrati onda ću ja. Međutim, ona je u 10 otišla, a onda sam ja shvatila da bi ja trebala ić, al jbga sad, nema auta. Pa dobro, mislim si, idem pješice. I krenem se ja spremat, kad se sjetim i kaput i jakna su mi u autu. Jer zašto bi ja izvadila kaput i jaknu iz auta. Strašno je koliko sam se navikla na njega. I već odustanem od odlaska, al ajde idem ja vidjet kakvih jakni ima u hodniku dolje. I probam neku njezinu jaknu i ajde nije tako loše s obzirom da je jakna S, a meni treba barem L. Naravno, nisam ju mogla zakopčat, al ok je izgledalo. I sad problem riješen, krenem torbu spremat. I ne mogu knjige nać koje mi trebaju za učenje. I sjetim se, apsolutno sva literatura iz dotičnog predmeta je u autu. A samo to moram učit, ništa više. I mislim si tuko jedna, pa šta ti vatu u glavi imaš ili vakuum??? I sad razmišljam ja, nema šanse da ne idem, pa obukla sam se, pomirila se sa vožnjom busom i premalom jaknom. I niš sjetim se ima knjiga koja mi treba u NSB-u, pa ću od tamo, je doduše jedan primjerak, ali svaki biolog koji je upisao dotični predmet, morao ju je kupit ili barem kopirat, jer neizbježna je, kako god okreneš. I sad prihvaćajući rizik, krenem prema izlaznim vratima sobe. I ako mislite da je tu kraj cijele priče, varate se, naravno. Pogledam van, kad ono sunčeko tako prekrasno obasjava moje dvorište. I padne mi na pamet, sunačane naočale. Zašto ne? Idealno za njih. I naravno, tri put pogađajte, i one su, ni više ni manje nego u fucking autu...
I tako, vesele stvari se događaju u mom životu, ali otkrit ću vam jednu tajnu: život je takav kakav je, a ponekad stvarno može biti lijep, samo ga treba prihvatit
Post je objavljen 19.02.2009. u 23:44 sati.