(Pričica u nastavcima, 7. dio)
U svakoj slici tih dana prisutna i u svakom zvuku; kod odlaska na počinak i prilikom buđenja... Njezino je ime u šaptu bilo često na mojim usnama. Ime moje Lidije, najljepše djevojke na svijetu.
Lidija, Lidija, kakvo predivno ime! Lidija, Lidija, moja najljepša melodija!
Zanesen tako, dočekao sam poslijepodne onog dana kada smo se dogovorili da ću doći i donijeti joj njezinu torbu s pločama i snimljenim vrpcama. Idući prema učionici u kojoj je održavala školski sat, prisjetio sam se naših školskih dana i mislio kako je sudbina na divan način ipak htjela da se ponovo nađemo.
Predao sam torbu, uzeo ulaznice za koncert i usput dobio na dar nekoliko njenih predivnih osmijeha. Odlučila je otpratiti me do izlaza iz škole, a prilikom izlaska iz razreda lijepo je zamolila učenike da budu dobri i ne prave nered.
-Svakako dođite ti i Draško!- rekla je na rastanku.
-Nema šanse da ne dođemo, ali ako Draško kojim slučajem ne bude mogao doći, ja ću sigurno. Mogli bi se odmah nakon koncerta naći i otići negdje na piće. - rekoh nespretno.
-Da, mogli bi otići negdje na piće i popričati! - radosno je prihvatila Lidija, zagrlivši me lagano lijevom rukom i pružajući mi desnu u znak rastanka.
Rukovali smo se, a ja izašao iz škole i zaputio se pješice kući, lagano hodajući, ali osjećajući se kao da lebdim.
Post je objavljen 19.02.2009. u 21:35 sati.