Marketing
JEDINSTVO KONTEMPLACIJE I MISIJE SV. FRANJE I SV. KLARE ASIŠKE, IV. dio
Kao što pravimo generalno spremanje svoga stana, tako često moramo praviti generalno spremanje Kristovog stana u nama, naše duše. Valja nam duše dubinski očistiti od najtajnije prašine grijeha i najskrivenije paučine naših propusta koji nas udaljuju od beskrajne Kristove ljubavi. Nemojmo agresivnim zaboravom prelaziti preko svojih grijeha. Tada nam se samo čini da nemamo grijeha jer su nevješto skriveni nama samima od nas samih i to našom voljom. Lažno se predstavljamo sveznajućem Stvoritelju da smo čisti i spremni za Njegove milosti. O kako je to ljudski i kako plitko! Mi koji smo se zavjetovali na ovakav način života Evanđelja moramo takve navike odlučno iskorjeniti, svatko iz svoga srca! Sumnjamo li uopće da ćemo tada baštiniti veliki napredak u svojoj vjerničkoj izgradnji?
Naš Franjo je ponekad zapadao u napast ili u dvojbu da kontemplaciju shvati kao povlačenje odnosno kako se onda govorilo, da živi slično anđelima! Ne „uprljati se svijetom“ to je bio motiv, ali zajedno sa Klarom i bratom Silvestrom razmatrajući dolaze do zaključka da treba dati prednost Duhu, da makar i nesiguran u sebe Franjo ima misiju osvajati duše za Boga! Misao im je bila da samo preko Isusova života mogu ići putem kontemplacije jer Krist koji je umro za ljude ostaje u središtu kontemplacije i vraća čovjeka izravno u svijet. Bog i svijet nisu jedno drugom konkurencija, Bog stoji iza svega i iznad svega i kako reće sveti Pavao „Bog vlada nad svime i u svemu“ (1 Kor 15,28).
Kontemplacija unutar franjevačkog pokreta istovremeno znači i putovanje svijetom. On savjetuje svoju braću, a tu smo i mi, trećoredci, pa kaže: “Kad ste na putovanju, neka vaše ponašanje bude tako časno kao da ste ostali u kakvom samotištu ili u ćeliji. Jer gdje god smo i kamo god putujemo, mi imamo svoju ćeliju uza se. Naime, brat tijelo je naša ćelija, a duša je pustinjak koji unutra boravi da bi molio i meditirao. Ako dakle, duša ne ostane na miru i u samoći svoje ćelije, malo koristi religiozna, rukom napravljena ćelija“! U oduševljenju za Boga koji se u svemu objavljuje, oni mu se posve predaju.
I Franjo i Klara su za života žustro i puno fizički radili. Klara je dugo tkala iako je bila prikovana za postelju. Kontemplacija je za oboje bila temeljni uvjet pod kojim su obavljali svoje poslove. Dostojanstvo čovjeka se prema njima sastoji u ljudskoj upućenosti na Boga u potpunom predanja i u molitvi. Ne smije se dogoditi da čovjek živi upućen samo na materijalno i tako izgubi svoje dostojanstvo. Molitva ne stoji pored rada nego se u njemu ostvaruje. Duh molitve i predanja se mora unijeti u obavljanje posla. To je životni program franjevačke obitelji pa ga i mi zavjetovanici moramo prihvatiti.
Nije, dakle, potrebno kloniti se svijeta, živjeti na poseban način u kakvu samotištu ili drugdje i obdržavati rigorozni asketski program. Budi ti gdje god si! Kontemplacija, pravilno shvaćena, je poziv da se bude potpuni čovjek i pogrešna je svaka kontemplacija koja bližnjeg ne uzima u obzir. Da bi vjernik postigao ovo stanje, nužno je je potpuno predanje Gospodinu i usmjerenje sve svijesti i svih misli samo Njemu, izvoru svih milosti.
Nije to lako postići. Treba se prvo pokajati i izmiriti s Gospodinom i osloboditi svih grijeha, posebice teških. Razdvojenost po grijehu od svoga Stvoritelja gotovo da je nepremostiva prepreka za potpuno predanje Gospodinu, no činjenica je da Gospodin ima svoj put do svake duše! Moramo tako biti svjesni da među našim grijesima koji nas priječe da postignemo potpuno predanje u molitvi imamo one kojih se lako sjetimo, ali i onih koje si teško priznajemo. Tako se moramo podsjetiti da smo svojim zavjetima ovome Redu svojevoljno izabrali i potpunu poniznost uz čistoću i siromaštvo. Kaže o tome naučitelj vjere, sveti Augustin slijedeće:
"Nadut od oholosti, sam sam se sebi činio velik."
"Što sam ja sebi bez Tebe nego vođa u propast? "
"...stoga nas ponizna pobožnost vodi k tebi natrag. Ti nas čistiš od zle navike i milosrdan si grijesima raskajanih, uslišavaš uzdahe okovanih grešnika i izbavljaš nas okova koje smo sebi skovali,samo ako više ne dižemo protiv tebe rogove lažne slobode iz pohlepe da posjedujemo više i uz opasnost da izgubimo sve, kad ljubimo više sebe i svoje, nego Tebe, najviše Dobro!"
U veoma značajnoj knjizi nepoznatog autora iz XIV. stoljeća koja se zove Oblak neznanja i knjiga povjerljivih savjeta o kontemplaciji i molitvi te pristupu Svevišnjem sa ljudske razine pišu mnoge mudrosti. Tako piše: Neka se čovjek ne usudi započeti kontemplaciju dokle god ne očisti svoju savjest od svakog osobnog grijeha prema zakonu Crkve. ... A kad je jednom učinio to što Crkva traži, može bez straha započeti kontemplativnim činom, ipak usto ponizno i jasno uviđajući da mu dugo treba da dođe do toga stanja. Pa i oni, nedužni od smrtnog grijeha provest će cijeli život u djelovanju jer doklegod mi postojimo u tim smrtnim tijelima, iskusit ćemo nedokučivu tamu oblaka neznanja između sebe i Boga. Štoviše zbog istočnog grijeha uvijek ćemo podnositi teret naših nestalnih misli koje će nastojati odvratiti našu potpunu pažnju od Boga. Ovo je opravedna kazna za istočni grijeh. Prije nego je sagriješio, čovjek je bio gospodar i vladar svih stvorenja, ali je pristao uz nagovaranje tih stvorova na grijeh i nije poslušao Boga. A sada, kad želi poslušati Boga, on osjeća zapreku stvorenja. Ona mu dosađuju poput drskih štetočina dok on dokučuje Boga!
Ovaj nered u duši vjernika, a posebno nas redovnika u svijetu ide ruku pod ruku sa oholosti, ali i srdžbom. Kaže jedna stara arapska poslovica da se lakše vidi crni kukac na crnom kamenu po mrklom mraku nego oholost u svom srcu! Jednostavno, a tako istinito.
Dakle, kad počistimo svu pomutnju iz svoje duše i sve ono ljudsko i grješno što nas udaljava od najmilijeg – duhovnog zagrljaja sa Spasiteljem, pravimo si put ka stanju kontemplacije.
O tome još jedan izvadak iz spomenute knjige: Bez posebne milosti ili duge vjernosti običnoj milosti kontemplativna je molitva vrlo teška. Taj čin je moguć samo milošću jer je to Božje djelo. Jer, iskreno ti kažem, svaki onaj koji zaista želi biti kontemplativac upoznat će patnju i teške muke dokle god Bog ne posreduje posebnom milošću, osjetit će cijenu neprekidnog napora sve dok se ne privikne tome djelovanju. No, reci mi, zašto bi to moralo biti toliko teško? Žarka ljubav, neprestance budna u volji, zacijelo nije teška! Sva je borba čovjeka u naporu koji mora učiniti pripravu za Božje djelovanje, buđenje ljubavi. To on sam može učiniti.
I kad na koncu uz Božju milost uspijemo postići kontemplativno stanje tada ćemo i mi moći reći i opisati svu divotu toga čina. Jedan od najboljih i najjednostavnijih opisa toga stanja beskrajne milosti iz iste knjige ostavio sam za kraj da nam svima bude poticaj i uzbudi u nama želju da pripravni dočekamo takvo stanje. Kad ga budete čuli zaključit ćete zasigurno da je istinit i da je od Duha: Kad On bude djelovao, ti češ se radovati i biti sretan što si Mu dopustio činiti kako hoće. Možda će te tada taknuti zrakom svoje Božanske svjetlosti koja će probosti oblak neznanja između tebe i Njega. On će ti dopustiti da ugledaš nešto od neizrecivih tajni Njegove Božanske mudrosti i činit će se da će tvoje raspoloženje planuti ljubavlju. Nemam riječi da kažem više jer iskustvo govori više od riječi. Čak kad bih i mogao više reči, na bih sada kazao jer se ne usuđujem opisati Božju milost svojim grubim i nezgrapnim jezikom. Jednom riječju, čak kad bih se usudio, ne bih to učinio. No, kad se milost probudi u čovjekovoj duši, on mora učiniti svoje da odgovori...!
izvori:
-Jedinstvo kontemplacije i misije, lekcija 10, osnovnog tečaja o franjevačkoj misionarskoj karizmi;
- Oblak neznanja i knjiga povjerljivih savjeta, nepoznati autor XIV. stoljeće;
- web stranica: http://public.carnet.hr/FBL/frama/franjo/Bog_moj.htm
brat Franjo
Post je objavljen 19.02.2009. u 16:21 sati.