Priča govori o jednom osmom razredu osnovne škole, o tridesetak dječice i njihovoj učiteljici koja im zadaje poslebnu lektiru - knjigu koju svi moraju pročitati i o njoj napisati svoje mišljenje. Radi se o dobrom razredu, naprednom, a i o učiteljici koja je otvorena drugačijim, slobodnijim načinima podučavanja.
Ipak, knjiga za tu ekstra lektiru je jedna od onih uobičajenih, za dječje doba užasno dosadnih i ne-aktualnih. Cijeli razred uzdiše i preokreće očima, a neki, potaknuti ozračjem slobodne razmjene mišljenja, otvoreno izražavaju svoje negodovanje nad, za njihov um, besmislenom zadaćom.
Učiteljica zastaje, gleda ih, i u trenutku nadahnuća kaže: "U redu, a koju biste knjigu vi željeli pročitati i obraditi za lektiru?"
Bez mnogo oklijevanja jedna djevojčica izvikuje naslov knjige, a drugi ju podržavaju povicima jer, već su pričali o toj knjizi između sebe, razmišljali o njoj, raspravljali... i bit će im veliko zadovoljstvo svoje misli iznijeti pred svima.
I tako, zahvaljujući dobroj učiteljici, cijeli razred dobiva novu zadaću, jednu malo drugačiju knjigu od onih standardnih, uobičajenih...
Još ne znam kako je prošla "službena" rasprava o pročitanom. Radi se o razredu iz osnovne škole u Murskom središću, malom gradiću na sjeveru Hrvatske, daleko od mora. Ipak, knjiga koju su učenici poželjeli umijesto službene lektire i o kojoj su s velikim zanimanjem željeli razgovarati je - "Dupinov san", jedna od meni najdražih.
Naravno da sam bio sretan kad su mi to ispričali! Zapravo, toliko me to eto razveselilo, da sam svoju sreću odlučio podijeliti s vama... :-)
Post je objavljen 19.02.2009. u 09:07 sati.